Energija koju osjećam u ovom čudesnom kaosu duševnih stanja je od nekih nazvana univerzalnom kozmičkom energijom. Osluškujem vjetar i čujem ga cijelim tijelom, on mi šapuće istinu o tajanstvenoj životnoj sili o kojoj su, kroz dosadašnju povijest govorili mnogi veliki sveci, proroci, iscjelitelji, filozofi i znanstvenici, od Krista, preko Paracelzusa pa sve do mnogih suvremenih fizičara, neurobiologa i neurofiziloga. Nazivali su je raznim imenima i nastojali kanalizirati putevima ljudske svijesti. Danas etablirana pod japanskim imenom Reiki, ta vječno postojeća univerzalana životna energija, postaje žudnja čovjekovog uma, jer spoznavajući da ona postoji svi mi možemo osjetiti širenje ljubavi i svjetlosti u sebi i oko sebe.
Uspomene se bude i kao treperavi trenutak nošen tom čudenom energijom, iz Penelopinih snova, ulaze u svijest i stapaju se ovim trenutkom u kojem se horizont oblači u purpur ljubavi. Iznad mora dolazeća noć iskri srebro najavljujući mjesečev izlazak na scenu postojanja. Njegovo mjesto u uglu mog pogleda uvijek čeka na njegovo kupanje u beskraju ove čudesne ljepote. Iz pjenušave sreće života izlaze zvjezdana slova kojima pišem tvoje ime na putu ka vječnosti. Osjećam dodire sutona koji me poziva u nove snove. Pogledom milujem dragu sliku u sreći rađanja istine. U daljini, među rimama pročitanog epa, naslućujem suptilne glasove sirena koje me mame na pučinu, u bezdan iz kojeg se je teško vratiti u luku smirenja. Sanjam novi san o početku svijeta, jer bez tebe svijet je bio drugačiji. Ljepota tog trenutka zaglušuje glasove zle sudbine. Na strunama mjesečine iznenada čujem tonove vječne sonate, a vršci prstiju moje duše dodiruju strune srca i slijede ritam te čudesne melodije. Tonovima ljepote, već davno zaleđene suze u srcu vremena postadoše biseri, znak ljubavi na licu tek probuđene želje. Venera me promatra očima boje sna i prosipa nove perle za ovu kadenu sreće koja me sidri u lakoći postojanja. Mjesec sjaji noćas drugačije, a ja lutam vremenom drevnog pjesnika, plivam oceanom njegovog snoviđenja i zaboravljam vrijeme traganja za biserima koji su se krili u dubini mojih osamljenih noći. Plivam tkivom sna, nošena valovima buđenja, ka žalu neke još nepoznate obale života. Zeleni otok iz drevnoga epa se nazirao u maglićastom jutrenju i ja osjetih toplinu uzavrelog pijeska na koji sam se kao brodolomac nasukala. Novo se jutro kroz moje spuštene trepavice tromo uvlači u dušu koja još sniva, a srce osjeća da će u nadolazećim trenutcima življenja sve tuge nestati budeći u meni dijete čuđenja i ženu uzdrahtalu od čekanja.
Otvorih oči dotaknuta suncem onog naglog ljeta i vidjeh onu dugo traženu školjku na pijesku u kojem je bisernim slovima bilo upisano tvoje ime. Osjetih dlanove kozmičke energije i još snena osjetih mirise maslina, lavande i smokava koji su se širili iz zagrljaja boginje koja je obećavala ostvarenje sna. Probudih se na vrhu svijeta i vidjeh leptirastu galiju koja se vraćala na Itaku zelenu i smjernu, satkanu od treptaja te čudesne univerzalne kozmičke energije koja izrasta iz čovjekovih snova i ljubavi.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen