Na dlanu osjetih titraje srca, osjetih uzdrhtalost duše, osluhnuh dlanom šaputavu svjetlost tvojih snova. Tvoje tijelo se pretvaralo u riječi, misli, osjećaje, tvoje tijelo je na mom dlanu ispisivalo poeziju životu. Zatvorih oči da umom ne pomutim ovu čudesnu svjetlosnu muziku sretnog trenutka spoznaje osjećanja osjećaja, da uistinu osjetim kako se Orgon, tajnovita energija zvjezdanoga praha širi u meni i oko mene. Moje tijelo je odgovaralo treptajima energije koja se prelamala u prizmi svijesti i na oknima duše se zazrcališe Chagallove slike čudesnih boja. Svitalo je na horizontu trenutaka i ja osjetih znatiželjnu, žudnju i čuđenje u sebi. Da još uvijek se čudim, još uvijek se divim svitanjima, jutarnjoj rosi na latici tek procvale ruže, još uvijek zadivljena osluškujem kako trava raste i kako se budi svijet. Dok promatram kako Sofija bijelom svjetlošću kiti dan i dok osluškujem simfoniju boja u zagrljaju zore, čudim se ljepoti života, čudim se čarobnosti te velike gala predstave, koja mi, podižući zastor na sceni zemaljskog svijeta, dokazuje bezvremenost i beskraj, neprolaznost i nezaustavljivost, vječni kružni ples mene i nebeskih planeta. Znatiželjno uranjam u svjetlosni zagrljaj, osjećam plamene jezike drevne Pele, udišem lakoću Eterinog daha, duša vode mi se smiješi iz svog kristalnog zamka, s Gejom se raduje svaka iznikla travka i daruje duši predivan, briljantno jasan, mirišljavo strastan jutarnji ugođaj. Na horizontu svijesti, na obroncima još snene duše, u maglićastom svijetlu buđenja, na pijedestalu sretnoga trentka, nazirem siluetu Anđela ljubavi. Opijena mirisom ljubičastog sna koji odsanjah na uzglavlju satkanom od svilenkastih leptirovih krila, pružam dlanove da njima dohvatim prah kojim me Anđeo svakodnevno daruje. Na dlanovima se iskri dragulj vremena, šaputava svjetlost unutarnjeg sunca koji umrtvljuje sve tuge i sva nesretna stanja, koji liječi dušu i njeguje srce, dragulj iznjedren iz sretnog srca punog ksitalnih suza svete krvi. Ljubav iznjedrenena iz svjetlucanja kohinora duše, izrasla iz praha kristalnog cvijeta unutarnjeg neba, sjedinjene u opijum života, jedinu drogu koja razum ne uvlači u suludu ovisnost, drogu koja širi vidike, razbija sive oblake i čisti tijelo od naslaga bjesa, zla i ljutnje. Udišem taj čarobni prah i osjećam kako se tijelo pročišćava, kako se um budi, čujem glas razuma koji postaje muzika, suptilna melodija sretnoga trenutka istinskog buđenja. Život, ta velika gala predstava na velikoj svjetskoj sceni, sjaji ljepotom i lakoćom postojanja u mirišljavoj kupki Anđeoskog praha iz koje u svakom svitanju izrasta moja duša i nosi me sretnu pod koplja dnevne svjetlosti.
Pružam dlanove ka suncu i čujem vrtnju nebeskog vretena, titranje tkiva univerzuma, čujem romor rijeke vremena i osjećam kako se bude osjećajne ponornice u dubini svijesti i njihov žubor sjedinjuje u svjetlosnu simfoniju univerzuma. Na dlanu se zaiskrio dragulj trenutka u kojem se zrcali šaputava svjetlost satkana od struna našeg unutarnjeg svemira.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Ruka" str, 121.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://moja-kineziterapija.blogspot.com/
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen