Utopih se u kristalnoj rešetki drevnog ljubičastog sna, utopih se u kristalnoj dinamici vječnog postojanja i u ovom sretnom trenutku, u kojem probudih vrijeme iz oluje ruža i dijete u meni, iznjedrih ovaj pjesmuljak, pjesmicu plavoj ljepotici unjedrenoj u zagrljaju ljubičastog sna, onog drevnog sna koji sanjah u njenim skutima u vremenu poezije ruža. Pogledah u beskraj ljubičastog sna i krenuh još snena ka prelijepoj zvijezdi, vidjeh u dubini oka, na izvoru koji me sa svemirom spaja, vidjeh sudar galaksija, vidjeh kristalnu rešetku drevnih snoviđenja, vidjeh violetne tonove mliječnih staza i iznenada u toj ljepoti priviđenja, prepoznah plavu ljepoticu kako nošena refleksijom svjetlosti, zagrljena spektrom duginih boja, slobodna i sretna beskrajnim svemirom jezdi. Osluhnuh tonove ljubičastog sna i začuh riječi koje vječna svjetlost svojim zagrljajem šapuće tom čudesnom nebeskom cvijetu, začuh svjetlosnu muziku koju ta ptica nebeska u svojim njedrima oduvjek gnjezdi. Taj čudesni šapat poslan ljudskome biću, treptaj energije sa izvora iskričavog sjaja, romor sile što nam priča tisućljetnu priču, priču o svakome živome stvoru koji sebe susreće u ovom tajnovitom ljubičasto- kristalnom koridoru. Naslućujem u snovima drevnim legende o bogovima, svjedocima početka, vidim zvjezdanim slovima ispisane priče o Alephu, čudesnoj svjetlosnoj točki iz koje je istekla bezvremenost besprostornosti postojanja. Promatram puteve Noine arke, osjećam treptaje krila tajnovite golubice mira, vidim maslinovu grančicu u njenome kljunu i spoznajem da sam uistinu živa. Na obroncima snova i jave čujem romor nebeskih visina, huk rijeka, šum valova jezera i mora, prepoznajem nježni stih u kojem se sjedinjuje svitanje i zora, ljubičasta simfonija koja zauvjek svojim sjajem grli u meni Sveto Trojstvo, vječni triptih života moga, tvoga, njihovoga. Ljudskost blješti zvjezdanim korjenjem, početcima ljepote koja duše mazi, dubinom čovječnosti, tim svjetlosnim znamenjem, koje iskri trajanje na našoj životnoj stazi. Ljepotica naša u ljubičastom zagrljaju svemirske svijesti vječno nam daruje blagoslove svoje, Eteru u udahu sreće, Geju u čvrstini puta kojim kročimo, Rusalku u vodi koju pijemo, suze neba, njedra vječnoga Helija, spektar boja svjetlosnoga mosta, lahor u oluji snova, smiraj u krilu svom koji svi srcem i dušom volimo. U zagrljaju ljubičastog sna kristalna slova pišu zavjet srcem čitljiv, u svjetlosnom zagrljaju neba se krije brevijar kozmičkih zakona tek dušom osjetljiv, u galeriji svijesti blješte misaone slike tek znanjem vidljive. Nevidljivi dlanovi vremena prosipaju bezvremeni nektar, to božansko piće, svjetlost, božju krv, svetu krv univerzuma i oplođuju trenutke ljudskog postojanja. Osjećam zagrljaj duše i materije, ćutim kako se kalež mojega života puni kristalnim tkivom mudrih snoviđenja, osluškujem tonove svjetlosne muzike ljubičastog sjaja skrivenog u oknima svake duše snene, u simfoniji čudesnih boja iznjedrenih iz kristalnih suza neba, iz svjetlosti stvorene u trinaestom eonu, u tek naslućenom laboratoriju skrivenom iza svjetlosnih vrata našeg prostor- vremena.
Mudraci su pisali o tome, mudraci su već onda znali da se kotač života vrti bez početka i kraja, da je ovozemaljsko vrijeme tek iluzija ljudskoga uma, da je u beskraju i bezvremenu stalan tek vrtlog nebeskog vretena, da se u snazi zakona zlatnog reza krije spiralna dinamika svevremena. U ovom gnostičkom trenutku spoznaje, uranjam u antologiju ljudskih duša i postajem svijesna našeg vječnog neznanja. Legenda kaže, dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dogodilo se prije vremena, dogodio se zagrljaj mudrosti i znanja, zagrljaj energije i materije, dogodila se ljubav i rođen je život satkan od kristaloterapije, aromaterapije, bioenergije i vječnog svjetlosnog zagrljaja prostor- vremena.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen