Život ta vrteška iznikla iz dlanova drevnoga vrača, sakrivena u očima i vječnoj vrtnji vretena Apsoluta i promatrača, apsolutno relativna igra dviju riječi, apsolutno relativna istina skrivena u vremena rijeci, u fontani svjetla na svemirskoj cesti, u kupki pjenušavog zanosti veselja, u ponornicama punim tajnovitih želja. U treptaju oka krije se razdaljina koja srce draži, istina razotkrivena nepostojanom laži, osmijeh prijatelja i zloba neprijatelja, treptaj leptirovih krila što orkane osjećaja budi, pupoljak cvijeta što mirise svjetlosnom dimenzijom prostor- vremenom širi, tračak svijetla što zaobilazi materiju mrtvu i brzinom svojom geometriju beskrajnoga neba mijenja. U tišini nutarnje dubine, u beskraju neznanja jedna zvjezda iskri i brzinom svoga svjetlosnoga smijera mijenja drevna uvjerenja, zakrivljuje prostor, zaustavlja vrijeme jer u brzini njenoj skrivena je tajna naših davnih vjerovanja. U beskraju beskrajnoga neba Einstein je zakrivio prostor stazom padajućeg tijela i osjetio u svome oku savršenost našeg životnog kotača, spoznao relativnost apsolutne tvrdnje da prostor i vrijeme oduvijek i zauvijek postoje, da vjekuju u svom postojanju bez obzira na svijest i spoznaju, bez obzira na vrtnju spiralnog vretena, bez obzira na treptaj čovjekova oka tog vječnog promatrača. Mislima je svojim zagrlio sunčev trag, osjetio u sebi snagu Apsoluta, zaronio u svevremeni zagrljaja neba i zaključio da je sve, baš sve, energija izrasla iz mase nepokretnog tijela pomnožena sa brzinom svijetlosnoga puta ka oku čovjeka, tog bezvremenog sanjača.
Već sama pomisao na tvrdnju da neki ljudi, samo metaforično rečeno, žive u TMINI svoje svjesti, budi u meni uzbunu. Tada osjetim tugu, osjetim neopisivu bol u dubini duše i onda se pitam kako je moguće esejom, filozofskim tekstom, stihom i poetičnim izražajem optuživati čovjeka da je izgubljena duša u tmini univerzuma, kako je moguće da se iz jedne duše koja vjeruje u božansku snagu, iz duše koja luta beskrajem božjega sna i traži istinu među očima neba, iznjedri osuda jednoj drugoj duši. To onda više nije izričaj duše nego tvrdnja koja dokazuje slijepu ustrajalost u nečemu što nema osnove ni u filozofiji ni u religiji ni u znanosti. Contraria sunt complementa, suprotnosti se grle svjetlostnim zagrljajem beskrajnosti i bezvremena, drevna mudrost se zrcali u svakoj ljudskoj duši iskri vječnim plesom svjetlosti sjenki njegove svijesti.
Einstein je napisao formulu koja je promijenila svijetsku misao, a ta spoznaja izranja iz prostor- vremena te čudesne svjetlosne dimenzije koju za sada tek misaono možemo spoznati.
Izađimo pod koplja dnevne svjetlosti, dozvolimo svjelosti, toj vječnoj čuvateljici naše duše, majci nad majkama, da svojim zagrljajem uistinu u nama probudi ljubav prema čovjeku, tu jedinu energiju koja u sebi ne nosi cvjetove zla i mržnje. Budeći u sebi iskrice Einsteinovog sna mi uistinu uranjamo u svjetlosni zagrljaj u kojem živimo, tada osjećamo tu čudesnu dimenziju koju sami svojim titranjem u tom drevnom snu stvaramo. Tada se u nama uzburkavaju ponornice našeg osjećanja osjećaja, tada u nama odzvanja simfonija bija i naša spoznaja postaje Chagall-ov vitraž kroz koji se prelamaju zrake sunca i u našoj svijesti blješti spektar boja naše svjesnosti
Djela, ti izvan tjelesni izražaji čovjekove svjesti, da, o njima se može raspravljati, njih se smije stavljati na Kairosovu vagu, ali to nam još uvijek nedaje za pravo da sudimo o dušama, tom nedodirljivom entitetu ljudskog postojanja u bezvremenoj dimenziji božjeg sna. Ostanimo u sebi samima, pišimo o sebi, a ne o drugima, pokušajmo uistinu u dubini svoga Apsoluta osjetiti relativnost prostor- vremena, istražiti svoj unutarnji svemir, osjetiti svoje unutarnje svijetlo i njegovu vječnu igru sa sjenkama naše svijesti. Ostanimo samo čovjek, jer čovjek u čovjeku voli čovjeka, čovjek u čovjeku živi vječnu igru svjetlosti i sjena sretnoga trenutka, čovjek u čovjeku je kristalna suza na licu vremena, blješteća kapljica vode u tajnovitoj rijeci bez povratka.
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen