Prihvatimo li istinu da smo tek suza na dlanu vremena i da živimo u univerzumu, umreženom raspodjelama različitih oblika ultrafine energije svjesti koja univerzum stvara i pokreće, te da mi svojim postojanjem ostvarujemo realnost svoje svakodnevice, tada svjesno napuštamo skučenu trodimenzionalnost našega uma i uranjamo u multidimenzionalnost umnoga u nama, sjedinjujemo se sa svjetlosnom dimenzijom postojanja, postajemo sudinikom vremena, spoznajemo moć sadašnjeg trenutka, sjedinjujemo se s njim. O toj, jedinoj istinskoj stvarnosti našega života bi trebali početi drugačije misliti, jer je u tome i naš egzistencijalni problem. Ne smijemo dozvoliti da živimo u mehanističkoj civilizaciji, u kojoj će tehnologija, kojom se služimo, izrasti iznad naše svjesne spoznaje stvarnosti. Takva civilizacija je osuđena na propast. Povjesničari nam govore da je civilizacija, kao npr. staro Rimsko carstvo propala zbog nedostatka ideja. Jedini način da našu civilizaciju zadržimo i dalje razvijamo, leži u nama samima, u univerzumu umno- osjećajnog u nama. Moramo shvatiti da je multidimenzionalna samosvjest, četverodimenzionalna, 4- D samospoznaja, fenomenološko samopoimanje je pravi put za ostvarenje kreativnosti uma.
Istraživanjem djelovanja mozga i načina ponašanja znanstvenici su došli do zaključka da i šimpanze imaju neku vrstu svjesnosti, čini im se da se one prepoznaju u ogledalu. Tu vrstu svjesti i mi stičemo tek razvojem djelovanja mozga jer kao novorođeni mi nemamo osjećaj prvog lica jednine. Prođu mjeseci dok se kao dijete prepoznamo u ogledalu. Neuroznanost se razvija, saznanja o djelovanju ljudskog mozga su sve mnogobrojnija, ali još uvijek neka pitanja ostaju bez pravih odgovora:
Jesu li neuroznanstvenici uspjeli, među milijardama živčanih stanica u mozgu, pronaći i one odgovorne za svjest i samopoimanje?
U kojem trenu razvoja se, još uvijek nesvjesno, spojimo s zaostalom energijom velikog praska?
Po kojem zakonu i koje fizike se to dogodi?
I na koncu najvažnija pitanja:
Kako svijest uopće "ulazi" u "materiju" našeg tijela?
Da li svijest inducira samosvjest ili je proces obratan?
Svijest je puno više od samosvjesti, svijest su i osjećaji, doživljaji, misli, bolovi, razlikovanje kvalitete okusa i mirisa, sposobnost diferenciranja nijansi boja i tonova zvuka. Gdje stanuje naša svijest, ta mistična vatra našeg postojanja?
Religiozan ili ezoteričan čovjek vjeruje još uvijek u neki drugi univerzum, u lažne šapate nebeskih visina, u kozmos koji je dohvatljiv tek poslije smrti. Tu prestaje i stvarna svjesna spoznaja univerzuma umno- osjećajnog u nama, ali i nas samih. Danas nas neki obasipaju idejama proizašlim iz hipoteza znanosti, obasipaju nas nedokazanim podatcima da postoje galaktičke federacije koje bdiju nad nama, zvjezdana, svjetlosna bića koja kontroliraju naš život. Kada čitam takve tekstove prisjećam se lekcija iz gimnazije, lekcija iz povijesti koje su nas uvodile u tamu srednjeg vijeka, u vrijeme ignorancije, naučenog neznanja. Ne dozvolimo da ponovo nad našom svijesti navlada inkvizicija, da oni koji žele vladati ovladaju našom svijesti, ne prihvaćajmo njihovu ignoranciju jer naučeno neznanje muti izvor samospoznaje i uvodi nas mrak, a ne u svjetlosnu dimenziju postojanja, dimenziju koju nam znanost danas, svojim poetičnim tekstovima, daruje.
Sjedinimo li univerzum svoga uma sa multidimenzionalnosti velikog svemira, prihvatimo li svjesno igru sa čudesnim zakonima kvantne fizike, spremni na prihvaćanje zakona neke nove, dolazeće fizike, tada nam svjest postaje dohvatljiva, bliska i naša pa je u isto vrijeme je spoznajemo kao energiju koja je neuništiva.
Mi ne znamo kako u našem tijelu odrediti prostor u kojem bi sreli svijest i to zbog toga jer nemamo pravi odnos prema prostoru, mi neznamo kako doživjeti svjetlosnu dimenziju prostor- vrijeme, mi neznamo na koji način probuditi osjetilnost i osjećajnost, ta čudesna svojstva u kojima se krije naše svjetlosno prabiće. Mi, slijedeći zakone klasične fizike, prostor- vrijeme još uvijek tražimo izvan sebe, još uvijek ga nismo naučili osjećati u njegovom nastajanju u nama samima. Kada to doživimo, kada se počnemo identificirati sa prostorom koji nastaje, u nama samima, tada će i svijest, spoznata u svom nastajanju, biti dio tog unutrašnjeg našeg i samo našeg svemira. Svijest će tada postati život naš svagdašnji, titrajuća manifestacija i neuništivost vječnog toka naše bioenergije, bezvremena svjetlosna muzika, vječni svjetlosni zagrljaj postojanja.
Spoznavanje svijesti nije odricanje, nego dapače, kompletno sudjelovanje u svim nijansama života. Tek sjedinjenjem energija svijesti i samosvijesti naše postojenje u univerzumu dobija i pravo značenje. Samo tako stvarno sudjelujemo u vječnoj mjeni dana i noći, proljeća i zime, rađanja i umiranja i utječemo na širenje univerzuma i našeg osobnog horizonta.
Kada razmišljamo o inteligenciji, mjerimo je po psihičkoj sposobnosti i brzini razvoja misli, te čovjekovom prilagođavanju u novoj misaonoj situaciji i tako ju odvajamo od svih drugih svojstava tijela i univerzuma umno- osjećajnog u nama. Na taj način i samoj dimenziji inteligencije sužujemo granice i vjerujemo da je ona u nama evolucijom već određena. Trebali bi i o tome razmisliti, a ne slijepo vjerovati, da smo kada nešto ne razumijemo, došli do granica određenog nam stupnja spoznavanja. Znanstveno dokazana činjenica da se univerzum širi, nam otvara mogućnost da svjesnim usmjeravanje misaone energije širimo univerzum naše inteligencije. Znanost se razvija, ona nam otvara vrata nove spoznaje, daje mogućnost prelaženja praga malog svijeta, u kojem se mnogi od nas više ne osjećaju ugodno, ali nemaju hrabrosti zakoračiti u nepoznato. Stajati na vratima između dva svijeta, znači ne pripadati ni jednom.
Danas, za nas ako mi to ne dozvolimo, više nebi smjelo biti nepoznatog, stranog prostora. Prelaskom praga u novu spoznaju, mi sudjeujemo u novom konceptu prostor- vremena, susrećemo svijest uma na izvoru u četvrerodimenzionalnoj samokreativnosti. Za prihvaćanje svoje svjesne spoznaje kao sastavnog dijela svijeta u kojem moramo nastaviti živjeti, najteži je prvi korak, ali taj korak je odlučujući.
Tako i jedino tako možemo svjesno spoznati univerzum umno- osjećajnog u nama, osjetiti vezu "ja", tijelo i svijet u kojem postojimo i početi vjerovati da mi sami svojom energijom taj svijet i stvaramo. Tada ćemo stvarno osjetiti mističnu vatru svijesti i spoznati da ona ne nastaje iz opskurnog svijeta nekih neobjašnjivih fenomena, nekih izmišljenih Anđela, nekih zamišljanih dobrih vila, nego proizlazi iz granica univezuma našeg uma. Um je taj, kojim oblikujemo i širimo prostor, spoznajemo sve njegove dimenzije, njega treba, misleći sjediniti s novom koncepcijom o nastajanju svjetlosne dimenzije osobnog prostor- vremena u vječnom zagrljaju svjetlosti i sjenke spoznaje. Tako i jedino tako osjećam da postojim u poeziji ispisanoj zvjezdanim slovima svijesti, sretna sam jer znam da meni srodna duša čita ove retke, da ja u njoj srcem uspomene brojim i da smo sjedinjeni u duši ove divne pripovjetke. Ti i ja u zagrljaju svjetla i tmine, ti i ja postajemo jedno, ti i ja, ni on ni ona, mi zajedno postajemo pupoljak kozmičkoga cvijeta. Zagrljani tako u naručju svijeta, bez putokaza titramo oceanom snova, lebdimo svemirom uvijek novih izazova. Vidim te u zrcalima podsvijesti, osluškujem tvoje slike zov, pozivaš me na spoznaje lov, čujem šaputave strune svjetlosti tvoje i uranjam u dubine svijesti, miluju me niti koje uvijek novu spoznaju kroje.
U svakom treptaju oka vidim rađanje novoga svijeta, svaki drhtaj vjeđa novu sliku stvara, moć sadašnjeg trenutka novu vječnost tka, svaki novi udah s planetom nas spaja, ti i ja, ni on ni ona, mi sjedinjeni lancem bisernoga sjaja postajemo vječnost ovog bezvremena i djelić nikada objašnjenog beskraja, sretno sjedinjenje svjetlosnog zagrljaja. Zagrljeni tako u suzama neba postajemo rijeke bez povratka kap, u nama se ogledaju zrnca pješćanog sata, u nama se zrcale latice nebeskoga cvijeta i nezaustvljivi vječno tekući svemirski slap.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb 2006.
poglavlje "Svijest o prostor- vremenu" str, 143.
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/2008/01/univerzum-umno-osjeajnog-u-nama-ili-4-d.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen