Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u zagrljaju metafizike svijesti.

Slikarica Edit Glavurtić je ovako naslikala Anđela jasnog uvida. Kada su američkog filozofa Calmera pitali što je za njega ljudska duša, odgovorio je, to je za mene metafika ljudskog uma, tajnoviti proces kao onaj drevni pretvaranja vode u vino. Još uvijek lutamo univerzumom ljudskoga uma i tražimo vrulju iz koje izvire svijest, spoznaja, nadahnuće, još uvijek neznamo što je to što našu dušu tvori, ali uranjajući u beskrajnost i bezvremenost univerzuma još uvijek smijemo sanjati o tajnovitoj energiji koja čini čovjeka u čovjeku.

Prisjećam se priče, vidim Krista kako čovjeka časti,

osjećam snagu svete duše kada svoju dušu otvorim

kušam divotu tajnoga pića prepunog životne slasti

osluškujem taj romor u svakoj riječi koju prozborim.

Ispijam kalež svjetlosti svete, svaka kapljica je vruća,

dok je duša još uvijek spoznaje, svijesti i znanja žedna,

zrcali se dlan nebeskog sina, ruka svetog nadahnuća,

sklad simfonije boja, u umu osjećam iskrenja vrijedna.

Zahvaljujem nebu što moju dušu u taj proces složi,

zahvaljujem srcu što svoja okna ka beskraju otvara

zahvaljujem umu što na mome nebu zvijezde množi

zahvaljujem svijesti što ovu čudesnu priču stvara.

Nebo mi se smiješi, pozdravlja me, šapuće da zna,

srce me titrajima bodri, sklada sonatu crvene boje

um me pita da li je uspio davnu istinu da spozna

svijest mi iskreći šapuće, što je moje, to je i tvoje.

Legenda drevna, istina davno darovana pićima

vodu pretvarati u vino, nemire u duševni mir.

Ljubav, sreća, tajnovita snaga u svim bićima,

čudesnost u svjetlosnom zagrljaju i osjećajni vir.

Metafizika uma u vrtnji, skladu i ravnoteži leži,

u alkemiji sretnoga trenutka duša tijelo dodiruje

u opijenost ljubavnim nektarom svaka duša bježi

u vječni zagrljaj energije i materije tad proviruje.

Kristalno prabiće, dragulj svjesnosti nam je dan

svjetlosna planina, obronci i njeno blješteće tlo

kohinor je legendom utkan na svaki ljudski dlan

vječnost, rijeka vremena kojoj još ne poznamo dno.

Ćutim toplinu svjetlosnog zagrljaja, duši postelja meka,

slušam snagu simfonije boja, kušam pitkost svake kapi

osjećam kako mojom svijesti protiće bezvremena rijeka

spozanjem da sviješću njena bistrina nikada ne hlapi.

Legenda davna, tajnovita ruka, tajnovitost legendarnog pića, snaga čudna koja iz ništa nešto stvara, nevidljiva ruka koja vodu u vino pretvara, naslućena istina koja spoznajna vrata otvara i u dubinama svijesti nadahnuće budi, kristalna slova u riječi, misli, rečenice u štivo pretvara. Što je to što u nama bdije, tko je taj čarobnjak koji misli u osjećanje osjećaja pretvara? Pitanje bez odgovora, pitanje sa tisuće odgovora, pitanje koje misaonu energiju množi, pitanje koje u čovjeku budi sanjara. Osluhnimo šapat unutarnjeg neba, osjetimo svjetlost što se duša zove, spoznajmo svoga Anđela čuvara, uronimo u tu energiju, osjetimo njenu snagu, osjetimo umijeće umijeća u sebi tada ćemo se znati brinuti o sebi, tada ćemo ispijati nektar sa drevnog izvora i znati da smo sami kovači svoje sreće, da se u nama kozmički zakon i još ne razjašnjena istina krije.

"Umijeće svakodnevnog pokreta"Dijana Jelčić, kapitol, Zagreb, 2006.

http://umijece-vremena.blogspot.com/