Zašto te nikad ne pitam kako si, dok tobom postojim, od tebe tražim i zahtjevam,
zašto te svjesno osjećam samo preko tuđeg dodira, a onda te volim ili nevolim,
zašto te osjećam kroz dodire sunca kao ugodu, a kroz kišu i vjetar kao neugodu,
zašto u poeziji vode ne osjećam tvoje tajne želje nego njene razigrane valove,
zašto među dnevnim stihovima ne pamtim tvoje nego samo one izgovorene,
zašto o tebi razmišljam tek u sjećanju osjećaja boli,
zašto je to tako tijelo moje?
Ti u pokretu, ti iluzijo dječjeg sna, postaješ maštarija moje zrelosti
ti podnosiš sva moja, naša neznanja, sve laži i sve prevare,
ti voliš i sebe i mene i svijet,
voliš misao, osjećaj i pokret,
taj leptirasti nebeski cvijet,
tog pjesnika svakodnevice,
poetu na izvoru nesanice,
bolova spretnog varalice,
uma lepršavog sanjalice,
opsjenara miliona svjetlosnih godina,
u sretnom trenutku dobrog gospodina,
u ovom tajnovitom ovdje ovom "sada"
u tebi i meni sjedinjenje svih i
moje duše otvorena i svjetla,
puna samo jednog trenutka,
trenutka u kojem je sažeta vječnost
tvog postojanja u meni i mog u tebi.
Ti pokretom oslikavaš najljepše tragove mog postojanja,
odaješ se mislima vremena koje ne prolazi, nego traje tvojim pokretom i
geometrijom prostora u kojem pokreti srca pišu poeziju nekog novog sna.
Da li si ti odgovorno za tisuće godina ljudske sreće,
za trenutke u kojima su tekle suze obrazima mnogih,
za tok svijesti u trenutku opijenosti davnim snovima,
za treptaj oka u kojem se nazire konačna pobjeda,
za efekt leptirovih krila u svemirskim širinama,
za drhtaje u razumu nedohvatnim daljinama
ili si samo utočište mojoj nemirnoj duši?
Tvoj pokret je nekada razbijeni lutak,
odbačena napukla kristalna čaša,
bačena staklena pepeljara,
krhotine nekog života,
priča o nesretnoj ljubavi,
osmjeh zaljubljene žene,
sreća najljepšeg trena,
stisak ruku pri rastanku,
svjetlosni zagrljaj pri susretu.
Pokret je tvoj sudac, branioc, svjedok na sceni života,
izdajica i prijatelj, on te stvara i uništava, tobom piše
nikad naslućenu, nikad napisanu poeziju trenutka,
sretnoga trenutka u sjaju bisernog oblutka,
u kojem ljubav vječnom vatrom bdije,
u kojem srce vječnom srećom vrije,
u kojem duša tijelo vječno grije,
u kojem je zauvijek sjedinjena
sva tvoja i moja vječnost snena.
Ti plešeš nevidljivim plesom kozmičke zmije,
u njedrima nebeskog vretena te nebo grije,
u spiranom vrtlogu se tvoja dinamika krije,
u sferi bezvremena ti tkaš venerino zlato,
u zvjezdanoj poeziji se iskri sve duši dato.
Stih izrastao iz kristalnih slova,
iskri se pjesma o snazi bogova,
tek u jeziku srca istina spava,
tajnovita nutrina ljudskih glava.
U genomu drevnom, triputa omotana,
u kristalu svijesti triputa zaigrana,
u nagosti duše triputa snivana,
u svjetlosti triput dosanjana,
u plamenu života naslućena,
u dodiru vremena i bezvremena,
u zagrljaju duše i mozga doživljena
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006
Cijela knjiga, sva poglavlja su puna svjetlosnog zagrljaja energije i materije, bezvremenog zagrljaja duše i mozga, vječnog zagrljaja srca i uma. Knjiga je poziv na SAMOSPOZNAJU, SAMOOSJETILNOST, SAMOOSJEĆAJNOST, SAMOMOBILIZACIJU I SAMOISCJELJENJE.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen