"Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam uvijek i u svakoj prilici na pravom mjestu i u pravo vrijeme i da je sve što se događa ispravno, od tada pa nadalje mogao sam biti miran. Danas znam da se to zove povjerenje. Kada sam zaista počeo voljeti sebe, mogao sam spoznati da su emocionalna bol i patnja za mene samo upozorenja da živim suprotno svojoj istini. Danas znam da se to zove biti autentičan, postojati u sebi samome, živjeti sebe samoga. Neki to zovu egoizam, ja sam u početku sam to zvao "zdravi egoizam", ali danas znam da je to "LJUBAV PREMA SAMOM SEBI"."
Charli Chaplin.
Čarobna nevidljiva, neosjetljiva treperava energija u nama se rađa, sa neznanog izvora ona beskrajem svemira, kao čudesna ljepotica, bez okusa i mirisa, nečujna i nedodirljiva širi svoju nezaustavljivu moć. Brža je od svijetlosti, a svijetlost u dušama i u srcu iskri, sa zvjezdama našeg malog neba je u vječnoj igri. Nazvane idejama te svjetiljke male znanje i umjeće u nama vječno pale, svijest i svjesnost pretvaraju u spoznaju, ljubav i sreću u osjećajne simfonije skladaju. Zovemo ju misao, mišlju mislilmo onjoj, njome svijet mijenjamo, osjećamo sebe postojeći njom. U treptaju oka, u svakom trenu zbilje ona nam dokazuje da se rijeka vremena u nama krije. Valovita, ponekad bujica, kadkad snena ponornica iz iskrica svjetlećih izraslih u nama, kapljicama zvjezdanim slapove stvara i mi uvijek znamo što je bilo prije, a što je sada.
Njome gradimo, njome stvaramo, njome volimo, ona nas od tuge i nesretnih stanja brani, njenim strunama duša srce hrani. Ta čudesna energija zaustavlja ratove, uspostavlja paktove, u njenim nitima rajski vrt se sniva, iz nje izrasta drvo drevne mudrosti, u njoj se krije vrelo vječne mladosti.
Moje misaone slike su predočavanje mojih sjećanja i pamćenje mojih razmišljanja. Sve što sam u životu vidjela, svjesno spoznavala, zamišljala i željela ostalo je pohranjeno u podsvjesti, preobraženo u pritajenu energiju čije djelovanje mogu, kada poželim, mišlju ponovo pokrenuti i pretvoriti u sliku.
Umijeće umijeća ljubavi prema sebi samome, želja za umijećem pokreta je misaona slika koju jasno vidim mojim umom, slika koja u meni budi spoznaju ljepote nekog novog osjećanja koje se iz kranje točke zlatnog reza, točke prividnog smirenja, Božjeg oka, širi tijelom. To je točka u kojoj se grle želja i san, to je točka u kojoj postoji netko, netko koga ponekad vidim u očima tuđim, netko kadakada mojim očima nevidljiv.
Prisjećam se djetinjstva i tada se ta točka pretvara u lepršavog anđela zlaćanih krila i zlaćane kose. To čudesno nepostojeće biće postaje moj pokret, pokret koji izrasta iz očiju božjih i širi se cijelim tjelom. Odrastajući sam anđela čuvara pretvorila u misaonu sliku boginje ljubavi i mjeseca, nježne, elegantne ljepotice mojih djevojačkih snova, boginje koje su me uvodile u osjećanje ljubavi, treperile ljepotom prvih poljubaca, treperile srećom prvih susreta. Ljubavni ples duše i njene sjene, igra tetrijeba i ždrala, mjesec i venera u vječnom zagrljaju božanskoga vala, kralj nebeskih i morskih mijena. Kada gledam nebo, pričinja mi se da vidim kako čudesnom kočijom nebeski vranci beskrajem jezde i milovanjem nježnim, poljubcem Boga bude usnule zvijezde. Mistični i mudri, ti nebeski vranci obilježja snova, snova nove sjene, a moje duše sjena, putnik je zvjezdani na zvjezdanoj cesti ka buđenju strasti dok buđenje zaborav joj nosi. Um moj tada trepti, a vranci obuzdani, rukom srca žele duši razum vratit. Vranci jezde granicama uma i moja duša skida se bez srama i oni je stavljaju na vagu, vagu koja dušu i tijelo u ravnoteži sanja. Hrabro gazim putevima straha, vranci me nose u carstvo tvojega uzdaha, a iz srca izrasta simfonija životne krune, dok moja duša dodiruje te božanske strune.
Danas gledam očima utjelovljenog uma i pozdravljam izlazeće sunce, slušam simfoniju boja, osjećam polet u svježini dana u kojem se budim i vidim kristalno jasnu sliku mog istinskog postojanja u univerzumu.
Stojim pod suncem i mislim prostor, naslućujem sebe u njemu i on se sljubljuje s mojim mislima, postaje titrajuća energija, prostor koji istovremeno jest i nije. On je vjetar u mojoj kosi, toplina na mojoj koži, svjetlo u očima, simfonija univerzuma u ušima. Ja i prostor oblikujemo cjelinu, u kojoj se isprepilće sklad njegovih oblika sa skladom mojih pokreta, svjetlosna dimenzija prostor vrijeme, svjetlosni zagrljaj, energetsko polje u kojem, univerum misaono- osjetilno- osjećajnog, vječno trojstvo svakodnevice, DUŠA, TIJELO I SVIJET U KOJEM ŽIVIM.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Utjelovljeni um" str, 55.
poglavlje "Misaone slike" str, 103.
REKLI SU O KNJIZI:
Postovana gda Dijana,
Sa zanimanjem smo procitali knjigu koja nas je odusevila iz nekoliko
razloga. Prvo je osebujan pristupu fizioterapiji u svakodnevnom
zivotu. Kao drugo, ali po nasem dubokom uvjerenju jos vaznije je
spoznaja da iz svake vase poetski oblikovane recenice stoji veliko iskustvo,
kao i poznavanje anatomije i fiziologije covjeka. Kao trec'e knjiga
sadrzava sve bitne elemente koji je cine strucnom i visoko profesionalnom
kao sto su pojmovnik i navodi suvremene literature iz podruc(ja
fizioterapije. Na kraju zelimo istaknuti da smo ponosni sto ste prve temelje iz
fizioterapije stekli na Zdravstvenom Veleucilistu u Zagrebu, sto vas je
odredilo u smjeru vase uspjesne profesije sve do danas.
Uz srdacne cestitke i mnogo uspjeha i u buducnosti
prof. dr. Ljiljana Kostovic-Knezevic
akademik Ivica Kostovic
Sveuciliste u Zagrebu
Medicinski fakultet
Knjiga "Umijeće svakodnevnog pokreta" autorice Dijane Jelčić je poezija o svakodnevnom pokretu. Pokret govori o našem psihičkom, emotivnom, duhovnom i fizičkom zdravlju. Pokret govori o tome koliko smo stari neovisno o godinama koje imamo. Svakodnevno učinimo i izvodimo tisuće pokreta a gotovo ni u jednom trenutku ne razmišljamo zašto i kako smo to učinili.
Gospođa Dijana Jelčić kroz jedan filozofski pristup ukazuje zašto i kako se trebamo kretati i održavati pravilan položaj tijela kod svakodnevnih radnih i ostalih aktivnosti i kako izvoditi određene radnje.
Knjiga govori o autorici iznimnog obrazovanja, široke opće kulture i nadasve izuzetnog znanja i iskustva iz područja kineziterapije.
Knjigu treba pročitati, potom isčitavati i provoditi naputke u svakodnevnom životu.
Dr. Blaženka Nekić
Specijalist fizijatar
Klinika za fizikalnu medicinu
Dalmatinska 3
10000 Zagreb
OGLED
Reintegracija povijesnim stranputicama raskoljenog čovjeka
• Dijana Jelčić-Starčević „Umijeće svakodnevnog pokreta”; Kapitol, Zagreb, 2006.
S nadnaslovom ‘Novi, revolucionarni pristup fizioterapiji’, Dijana Jelčić-Starčević pripremila je podnaslovljenu knjigu. Knjiga nije priručnik za gombanje, recimo najprizemniji antipod sadržaju: autorica nas zaustavlja nad začudnim fenomenom ljudskoga pokreta, što je u svake jedinke, kao imanentan, postao implicitan, aprioran, ‘normalan’. On je uvod u drukčije razmišljanje, što ga je autorica znalački odmjerila i u knjizi gotovo pjesnički promrežila, a sam njen uvod pristupno otkriva i štih cijeloga uratka. Dijana je, nedvojbeno, nježna žena koja iznimno tankoćutno, trećim okom ‘vidi’ fina energijska tkanja i ondje gdje ogrubjeli pogled današnjeg čovjeka vidi nešto drugo. Autorica pokušava tome ‘pogledu’ reći što misli o njegovu umu i tijelu, zajedništvu misli i pokreta. K tome, ona mu savjetuje kako da tu stečenu ‘grubost’ otkloni, oslobodi potisnite potencijale i otvori se za nove životne vidike.
Misaona slika - definira autorica - je mentalni događaj, uzorak; spoznatljiva samo iz „Ja” perspektive. Njome stvaramo predodžbe o sebi samima, o položaju tjelesnih struktura koje ne vidimo; te slike nastaju radom mozga, iz njegovih neuroloških karata. Misao, pak, odgovara energiji što pretvara: viđeno, (od)slušano, kušano i omirisano - u sliku; daje tome viđenom, (od)slušanom, kušanom i omirisanom - oblik. Misao tu sliku i pamti. Misao čita, uči, pretvara se u energiju govora i energiju pisanja, kinetičku energiju što nas pokreće i zaustavlja; ona uspoređuje i kombinira te naposljetku odlučuje.
Stoga i poglavlje Mudrost svakodnevice ne tematizira bez razloga, na osnovi ovakvih esencijalnih utanačenja, i reverzibilan oćut: dubokim senzibilitetom, naime, omogućena je čovjeku spoznaja njegova postojanja - tijelom, nestalnom tvarnom, dakle energijskom tvorevinom, s imanentnim dinamičkim pridjevkom kretanja.
Autoričin diskurs, poput ugodna jutarnjega otvaranja vjeđa suvremene Snjeguljice, apsolviravši jednostavnu motoriku, istreniranim umom pronalazi dalja uporišta svojim spoznajama već otprije poznatim postavkama. Jedna od njih je propriocepcija, najkraće objašnjena kao čovjekovo šesto čulo i k tome - osobina bezuvjetne spoznaje postojanja tijelom.
Jer što je, ako ćemo pravo, duša bez tijela. I što će, uostalom i davati takt umijeću pokreta!
Duško Bodinovac
http://misaone-slike.blogspot.com/
http://zlatni-rez.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen