Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše pri vizualizaciji svijesti o tijelu i pokretu.

Čovjek u vječnom svjetlosnom zagrljaju prostor- vremena.

Pokret suvremenog čovjeka je zrcalo njegove osobnosti i emocionalnosti, on je harmoničan, estetičan, energičan, slobodan u svom nastajanju i kreativan u svom izrazu. Promatrajući očima kinezioterapeuta suvremenike nesvjesno otkrivam one nedostatke u njihovom pokretu kojih oni nisu svjesni. Suvremen čovjek još uvijek luta životom, nesvjestan da je podjeljen na dušu i tijelo. U fizioterapiji se, nažalost, često strogo odjeljuje pokret od misaonog sudjelovanja pacijenta u njoj. U nedostatku vremena i prave komunikacije s pacijentom, koncentriramo se samo na fizičku bol i pokušavamo uvjeriti bolom izmučenog pacijenta, u ono u što sami duboko vjerujemo, da je pokret efikasno sredstvo u borbi protiv nje. Tako često dolazi do nesporazuma i pacijentovog nezadovoljstva terapijom. Pacijent ostaje sam sa svojim osjećajem boli, a terapeut nezadovoljan neuspjehom.

Vjerujem da je jedini put ka "dobroj terapiji" sjedinjenje terapeutova znanja i pacijentovog povjerenja u njega, a to se postiže konstruktivnim dijalogom. Teško je zadobiti pacijentovo povjerenje jer je teško jednostavnim riječima izraziti misao o ljudskom tijelu kao cjelini, a još teže, u kratkom vremenu, stoljećima usađivanu odjeljenost duše i tijela, ujediniti u novi dinamički dualizam. Zamislimo suvremenog čovjeka u svoj njegovoj nagosti duše i tijela. On još uvijek nije svjestan da njegovo godinama zanemarivano stopalo traži pohvalu svom obliku i priznanje svojoj funkcionalnosti, stavljanje na počasno mjesto u evoluciji čovjeka.
Nespoznaje svjesno da su njegovi dlanovi, izvori snage i spretnosti prstiju, te da usmjeravani njegovim ritmom, zaokružuju sliku njegove osobnosti i karaktera. Ruka vođena preciznom motorikom dlana i prstiju ne lamata, ne lupa vratima i ladicama, ne troši nepotrebno energiju mišića koji su preodređeni za stabilizaciju. Skladan pokret cijele ruke odaje dotjeranost misli i svjest o tijelu. Elegantan pokret ruku je pun tajnih izazova, osvaja poglede, izaziva divljenje, čvrstina stiska pri rukovanju odaje sigurnost, a nježnost zagrljaja ljubav. Tijelo koje na izgled miruje, živi rukama, njima stvara, njihovom gestom i govori.

Tijelo suvremenog čovjeka bi trebalo biti oživotvorenje duševne ljepote i pokazatelj energije.

Oslobođeno od midera, korzeta, ukočenih okovratnika, uskih prsluka i neudobnih cipela tijelo živi svoj slobodan život, diše, spoznaje i pamti. Pokret tijela se, prateći promjene i modu ljudskog oblačenja isto tako mijenja i oslobađa. Iz nekada ukočenih, potpuno neprirodnih salonskih pokreta on postaje slobodniji, odraz čovjekovih trenutačnih misli, želja i raspoloženja. Sloboda pokreta postaje pokazateljem njegovog unutarnjeg estetskog stava, izraz njegovih kreativnih sposobnosti u skladu s kulturom u kojoj odrasta i koju stvara, pokazatelj stupnja civilizacije do koje se izdigao. Pokret suvremenog čovjeka je znak razvoja i sudjelovanja u biološkoj i kulturnoj evoluciji. Čovjek danas ne pljuje po cesti, ne briše nos rukama, ne podriguje i ne zjeva u javnosti glasno, ne srče i ne mljacka pri jelu. Njegov smjeh je obuzdan, više ne govori uzvišenim tonom, ne urla, ne zavija. Moderan čovjek je kultivirao i svoje emocije, usmjerio svoju senzualnu energiju. Naučio je upotrebljavati nož i vilicu, koordinirati desnu i lijevu ruku pri rezanju odreska na tanjuru, držati čašu za vino samo prstima, a čašu konjaka cijelim dlanom. Čovjek današnjice se prilagodio izazovima socijalizacije, kulture i civilizacije.
Suvremeni čovjek se jedino nije prilagodio sam sebi. Nekomunicirajući sa svojim utjelovljenim umom on neosjeća temelje svoje osobnosti. Prilagođavajući se ritmu okoline izgubio je svoj ritam i dinamiku, pa ne spoznavajući svoju temeljnu svjetlost, svoju svjetlosnu dimenziju, prostor- vrijeme, ne osjeća niti početak pokreta u dubini svog malog univerzuma. Takav pokret više nije izvor nego pasivni potrošač energije. Suvremeni čovjek boluje od nedostatka vremena za sebe sama, jer nije shvatio da je vrijeme dio njega, jedna od dimenzija njegovog postojanja.

Umjeće pokreta je sjećanje, doživljaj koji ne želimo i ne smijemo zaboraviti, dinamika koja stanuje u tijelu i nikad ga ne napušta. On bi trebao rasti iz društvenih i estetskih okvira svakodnevice i usklađivati tijelo sa situacijama izvan sebe i stanjima u sebi samom. Sjedinjenjem utjelovljenog uma i tijela, pokret postaje sredstvo kojim bi suvremeni čovjek mogao oblikovati i usmjeravati stanja neuroza, rješavati znojenje ruku, lupanje srca, kočenje mišića i zglobova. Spiralnom dinamikom i osobnim ritmom će biti u stanju izgraditi sferu svog postojanja, čija snaga će ga štiti pri stapanju s društvenim normama i obavezama.
Zna li suvremeni čovjek zašto on više ne lupa vratima i ladicama? To je civilizacijska norma uvjetovana odgojem i društvenim zakonima dobrog ponašanja. Isto tako i ritual ili koreografija ručavanja u društvu. Kada je prestao lupati vratima i ladicama, počeo upotrebljavati nož i vilicu pri jelu, podizati čašu pri zdravicama, čovjek je počeo nesvjesno razvijati i nove motoričke uzorke u mozgu. Naučio je koordinirati pokret ruku i nogu pri vožnji automobila jer je to pokret koji mu je omogućio brži transport. No, oni koji su stvarali zakone dobrog ponašanja i proizvodili automobile nisu objašnjavali put nastajanja pokreta i držanja tijela. Automatizmi tih novih rituala su nastali, zahvaljujući besprijekornoj funkcionalnosti mozga, ali suvremeni čovjek ne spoznavajući važnost svjesti o tijelu i pokretu nije osmislio te nove funkcije. On danas zatvara polagano vrata i ladice, upotrebljava nož i vilicu pri jelu, podiže čašu pri nazdravljanju, pa nestabilizirajući rameni pojas, krivo opterećuje zglob i mišiće ramena, iskrivljuje vratnu kralježnicu i smanjuje volumen prsnog koša. Nestabilizirani zdjelični pojas pri sjedenju uništava strukture kukova, umrtvljuje male stabilizatore kralježnice i trbušne mišiće, a umara velike leđne mišiće. Šake i stopala se neekonomičnom upotrebom grče i deformiraju. Opseg njihovih pokreta se smanjuje, njihova elastičnost i precizna motorika se gube.
Suvremeni čovjek vjeruje još uvijek, kao i njegovi pretci, da je proces starenja krivac njegovom sindromu boli i ne poduzima ništa na vrijeme ništa efikasno da taj proces u njegovom tijelu ne počne.

Knjiga"Umijeće svakodnevnog pokreta" je pokušaj da vas uvjerim koliko je važno da ujutro kada se budite pozdravite zoru i svitanje sunca, trenutak u kojem je skupljen cijeli vaš život, da taj trenutak ovjekovječite poezijom svojih misli, taj veliki prasak dolazećeg dana, beskonačnost i vječnost u kojoj srećete tijelo, tren u kojem oči materije, atomi vaše svjesne spoznaje sjedinjuju emocije i osjete u osjećaj vašeg svjesnog postojanja.

I neka moto vašeg buđenja bude početni stih iz moje davno u zbirci "Odakle dolazi ljepota", napisane pjesme:

"Zavoli dan u kojem se budiš

zavoli misli i sjećanja,

dozvoli srcu da diše......"

http://u-koljevci-osjecaja.blogspot.com/
http://issuu.com/imota/docs/matica2007_02
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=4736
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=3272