taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 10. September 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i Kohinor u duši djeteta.





U dubini duše blješti suncem obasjana tajnovita svjetlosna planina, podrhtava unutarnjim nemirom, iz nje izvire životna milina, i treptava i sjajna se nečujno širi mojim malim svemirom. Na obroncima njenim niću mnoge još neizgovorene riječi, iskre misli kao kristalni cvjetovi, lepršaju osjećaji svilenkasih krila i prenose miris nektara u zagrljaj svjesnosti koja oduvjek i zauvijek moje srce liječi. Blješti koh- i- nor podno moga neba, pruža zrake svoje, taj tihi šapat svjetlosti koji duša moja treba da se zvuci sonate od ljubavi kao iskre sreće u mom srcu roje. U toj čudesnoj predstavi na svjetlosnoj planini iskri sretno biće, vidim sjenku duše moje kako lepršava hoda po sunčanoj stazi, vidim kako postaje junakinja one drevne priče o čarobnog dijamanta snazi. Iz nutrine svjetlosne planine jedan mali potok žuboravo teče, slijeva se u kristalni slap, snagom svojom svako nepostojanje sreće niječe i dokazuje da svu vrijednost svijeta u sebi nosi i najmanja kristalna kap. Kap do kapi, treprave sreće niska se u mome srcu slaže, kak do kapi i kristalno biće u dubini mene moju sreću važe. Duše moje sjenka sa kristalnom krunom u kosi na vrhu svjetlosne planine stoji i sve moje tuge i nesretna stanja u zaborav odnosi. U kristalnom zamku, u kristalnom labirintu osjećaja mojih, treperava se tišina širi, Kohinor, taj šutljivi učitelj duše moje, dušu s tišinom miri i svjetlosnim slapom, kristalima sreće, šapuće sve ono što još srcem srcu nije izrečeno. Kristalna rijeka, tok svijesti moje, smiruje svaki u srcu iznjedran nemir i ja osjećam da je moje uzdrahtalo biće od tuge i žalosti, od nesreće i zle sudbine, od bijesa i ljutnje, od mržnje i straha zauvijek izlječeno. Zaboravljam bajke sa zloćestim mačehama, sa ledinim kraljicama, zaboravljam sve što je bilo ružno i ulazim u kristalni zamak moje probuđene, zrelije svijesti i osjećam, uistinu osjećam buđenje djeteta u meni, snagu vječnog zagrljaja duše i materije, sjaj Kohinora u mojoj duši.

http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/06/filozofija-djetinjstva.html

Keine Kommentare: