il silentio...

Živimo u džungli na asfaltu, u svijetu punom prometne buke, buke na gradilištima, buke u susjednim stanovima, preglasne glazbe na trgovima, u kafićima, u diskotekama. Jednog dana odlučih testirati mog nutarnjeg rapsoda, osjetiti može li on zaustaviti prodiranje neželjenih zvukova u dubinu svijesti. Lutala sam gradom, žamor me je pratio, visio je nad sluhom kao oblak pun elektriciteta i pri sudaru sa oblacima mog nutarnjeg neba izazivao grmljavinu u glavi. Rapsod u meni je utihnuo, izgubio se metežu misli, osjećanja i osjećaja. Tada sam poželjela slušati šaputanje vlati trave, lepet leptirovih krila i titraje latica cvijeća. U tom trenu spoznah da je tišina svojstvo nutrine, ne vanjštine.



U dolini smaragdne rijeke naučih slušati, gledati, mirisati, tišinu. Sjećam se još uvijek osjećaja kojim sam u krošnji svjesti oćutila puninu vilinskih šapata vječnosti i ljepotu kojom je tišina grlila cvrkut ptica, vlati mlade trave, žubor vode i kristalne suze vremena. Bila je lahorasta vila koja se provlačila kroz dušu i najavljivala uzbuđenost srca. Grijala je neizgovorenim blagorječjem sna, riječima koje su i neizgovorene imale svoje  značenje, bile su titraji plamenih jezika u dubini tijela. Uranjala sam u taj beskraj lakoće i pričinjalo mi se da plivam poezijom drevnih oceana. Zrcalila se u očima boje jantara i bila leptirica zaustavljena u vremenu, usnula silueta lakoće postojanja koja je čekala zvuk usana da se probudi i zatitra simfonijom univerzuma. Smaragdnom rijekom je plovio naš čun, njegova jedra su bezglasno razbijala zrak, nečujno uplovljavala u močvaru i sidrila nas u dubini tišine. Na sonaru srca se ocrtavao pravac bespućem bezglasja sreće. Promatrala sam tvoje lice na kojem se ogledala tišina prohujalih godina utisnuta u ornament tvoga osmijeha. Zavoljela sam tišinu naših zagrljaja u kojima bezvučje postaje rapsodija boja i sonata mirisa. Nikada napisana poezija titra još uvijek u našim neizgovorenim mislima, u onome što se tek srcem čuje. U tvom pogledu vidjeh san. Tumarao si dolinom suza tražeći kristale koji su odbjegli iz moga  srca. Bio si drvo uz koje sam se uspinjala poput bršljana da dosegnem dragulj u kruni tvoga bića. Osjetio si moju želju i stavio mi Kohinor u dušu da osjećam zauvijek tvoju bezglasnu prisutnost u meni. Sa ruba tvojih usana polijeću leptiri koji tvoj osmijeh pretvaraju vremeplov, u tišinu onog jučer, ovog danas i sanjanog sutra. Vilinskim šapatom, blagorječjem tišine me pozivaš u pustolovinu bezvremena, u kaplju smaragdne rijeke u koju se slijevaju ponornice prohujalog vremena, ti i ja, ljubav i vječnost.


http://umijece-vremena.blogspot.com/ 
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/