Sretan trenutak,: Još uvijek mi dolaziš u blizinu...

taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 4. Juli 2011

Još uvijek mi dolaziš u blizinu...

Sjećanja, ti vječni čuvari sa vrata vremena, me često odnose u zagrljaj prve ljubavi. Prva ljubav je došla tiho, nezvana sama i ostala kao predivna impresionistička slika vječno u nama. Sunce obasjava još uvijek dvorište naše ljubavi, u predvečerje, sa zapada. Obasjava dva mala okna iz kojih više nema naših šapata, ali zrak je pun naših snova. Još uvijek živi odaja naše prve ljubavne noć, iznjedrena iz naših toplina i našeg neznanja. Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža i budućnost u celofanu. Poljupcem si želio zaustaiviti okretaje zemlje, želio si vječnost, a nisi osjetio da se gušimo u zgusnutom zraku punom hladnoće neživljenja u trenutku. Vrijeme oluje ruža nas je pretvorilo u blijede sjenke nečeg nepostojećeg. Osuđeni d budemo intelektualci govorili smo jezikom knjiga, izgovarali riječi bez pravog značenja, zaboravljali puteve ka izvoru kojem smo krenuli. Na morskom žalu su se gomilale neotvorene sedefaste školjke, slušala šum oceana ljubeći tvoje lice, lutala sam meridijanima tvoje duše dok si ti šaputao "volim te" ne razumjevajući pravo značenje tih riječi. Koliko li sam vremena izgubila skupljajući pisma u kutiji od crnih lakiranih cipela ili sakrivajući simbole pripadanja u ladicama bidermeier komode koju naslijedih od pradjedova. Tvoj smaragdni pogled se izgubio u besanim noćima traženja istine. Stavih na lice krinku sretne žene, skupih uspomene u torbu beskućnika i krenuh nepoznatim stazama ka nedohvatnoj budućnosti. Na rastanku si mi rekao hvala na snu, hvala na ljepoti ružičnjaka nad kojim danas tutnja oluja. Zgusnuta u buket osamnaest crvenih ruža naša mladost je proplakala tragovima upisanim u ništavilo vječnosti. Umjesto crvenih ruža rascvjetah pjesme i ispisah knjigu našeg kratkog trajanja u Venerinom zagrljaju. Latice crvenih ruža me još uvijek prisjećaju na vrijeme u kojem se pitah odakle dolazi ljepota. Danas lepršaju iz očiju boje sna, titraju Panovom frulom Arkadije i svaki trenutak pretvaraju u ružičnjak ljubičastog sna.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/

Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen

Abonnieren Kommentare zum Post (Atom)

Traje još uvijek, nečujni šapat vremena,
dvije riječi zastale u beskraju, u jecaju tišine
u žudnji kristalnog sjaja.
Traje još uvijek
urlik ranjene ptice u šutnji srca,
a riječi ljubavi izranjaju
iz magle strahova.
Lepršavi leptiri donose kristale
tvoga postojanja.
Volim te.
Čujem tvoj uzdah
u mirisu jasmina,
u mistralu iznad grada vjetrova,
u kristalnim suzama neba.
Ljubim te,
osluškujem jecaj ranjenog grla
u nezaustavljivoj nježnosti
žubora rijeke života.
Otopili smo tuge u kristalno jasnom
izvoru davnih uspomena i
prosuli sjemenje novih ruža
u purpuru svitanja sna.
Dotiče me tvoj osmijeh
kao leptir laticu tek začetog pupoljka,
miluje me mirisom bezvremena
i sonatom od snoviđenja.

U kolobaru tvoje svetosti vidjeh odsjaj moga lica. Upitah te što ti vidiš u nimbusu moga sna. Aureolu vječne ljubavi šapnuo si. Pružih ruku da dotaknem tvoj sjaj i na dlanu mi ostadoše ucrtani putevi kojima još moramo koračati da dosegenemo postojanje, da se smanjimo do planetarnih fikcija, da suza neba postane jedino mjesto na kojem obitavamo. Čarobnjak na vratima sjećanja, čuvar lijepih uspomena razgrnu nevidljivo platno na kojem se zrcalio onaj trenutaku u kojem se utopih u tvom pogledu, onaj treptaj oka u kojem zalutah u okrilje tvoga sna. To je bio početak vrtloženja kolopleta naše zajedničke svjetlosti u kojem dlanovi i usne ispisuju poeziju srca.

Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme puno veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje,
u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Nebo je plakalo kada je odlazila biserne kapi su se slijevale licem vremena kada je odlazila.Razapeta, smrvljena pokretom jedne ruke, treptajem jednog srca, djelovanjem jednog mozga. Nebo je uistinu plakalo metalnom kišom ponad grada u kojem je rođena, horizont je nestajao u maglovitom otrovu nepodnošenja, nebo je plakalo krvavim suzama ponad grada u kojem je rasla, grada u kojem je živjela. A ona je samo željela ljubav, željela je samo sudjelovati u rastopljenom vremenu tog nevremena.
A on je lebdeći beskrajem tuđega sna prosuo smrt ponad grada u kojem je ona samo voljela. Vrijeme liječi rane šapuće joj LJUBAV, pa kada se sretnu jednoga dana, na rubu vremenau poeziji kiše i u kapima sna možda će s iste obale gledati kako se sjedinjuju suze u kristale sna na licu njihovog izgubljenog vremena.

http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=56924

"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu......."

dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

"Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše......
Onda ćeš znati od kuda dolazi ljepota i da li je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti."

osamnaest crvenih ruža.

Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža, sve zvjezde s neba i budućnost u celofanu.......Zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje, oživjeti vjetar s planine, pojačati sjaj sunca........A nisi osjetio da nam kradeš mladost, bezbrižnost, sne. Želio si sreću, a prostor u kojem smo snivali je bivao sve manji. Želio si ljubav, a ja sam se borila protiv navika. Bilo je to davno, u vremenu poezije i ruža, tek danas bih znalanavike pretvoriti u ljubav. Pokloni mi još jednom osamnaest crvenih ruža.

Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama novim u ljudskome umu. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg unutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se dimenzijom snova, treptaji dobrote pokreću našu unutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao vila iz djetinjih snova, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti, na vratima dimenzije snova, lahor njenog leta miluje nutrinu, spektar novih boja razbija bjelinu, ta tajnovita dimenzija se pretvara u željenu blizinu.

Gledam srcem i vidim poliperspektivnost istinskog postojanja, vidim kristalnu rešetku moga bića i osjećam zagrljaj duše i materije, spoznajem da se kristaloterapija događa u meni samoj, čujem kako mi šutljivi učitelji svojim titrajima pričaju istinu našega porijekla. Pričinja mi se da sam osjećajima ušla u katerdralu u kojoj sam krštena. Pričinja mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara. Pogledah u tom pravcu, ali za orguljama ne sjedi nitko. "Hvala ti srce što čujem ovu simfoniju svjetla, ona je dio mog sna." pomislih i nastavih budna sanjati da mogu postati lutalica svijetom ne napuštajući ovo mjesto, da mogu u sebi oživjeti ljepotu stvaralaštva, da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva nego samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu nevidljivom rukom zaustaviti rat svijetova, obuzdati vječni rat taština u svijetu dobroga Maga, da mogu zasjeniti sjaj jednog lažnog sunca koji svojim zrakama muti kristalno jasnu sliku magičnog srca. Osjetih sjedinjenje sna i jave, treptaj oka u kojem se skupila cijela povijest univerzuma. Ovo je trenutak poziva na spoznaju sna, na ulazak u carstvo srca. Osjećam kako mi beskonačnost i vječnost postaju spoznatljive. Svitanje zaustavljeno u trenutku postaje maglovita slika do sada neviđenog, čudesna slika koja se širi i mjenja nijanse, šaputavom svjetlosti srca sklada simfoniju boja oblikujući u meni uvijek nove kristalne tvorevine svijesti.

Bio je to trenutak potpunog mira, spokoja i sreće, u drhtajima nebeskih struna osluškivah suptilne note mjesečeve sonate, slušah kako srebrenkasta svjetlost predivnu melodiju svira, nježnošću plesa svjetlosti i sjena moje tužno srce dira i daruje mi harmoniju svemirske ljepote. U tom treptaju oka, nestade strah, ljutnja, tuga i na nebu zasja priviđenje iz drevnih vremena, predivna ilzija sa zvijezdanim dijademom u kosi otvori vrata akademije davnih vjerovanja. U čudesnom trenu zagrljaja nemira i mira, u dodiru noći i dana, u treptaju nebeskoga oka, u času kad mjesec odlazi, a sunce iz tmine izranja, u zadnjem uzdahu tog oproštaja čujem šapat Uranije drevne, muze, kćerke Mnemozine, proročice zvijezdanog kalendara i vidim kako zvijezdano lijepa iz rijeke sjećanja izranja. U Danicinom sjaju iskri tvoje nadahnuće, svitanje je sretan trenuak tvoje iz tmine laži, krađa i podmetanja uzdignuće. Odlazeći u beskraj budećeg neba ostavlja mi trag ispisan od zvijezdanih slova, trag istine davno satkan u moju knjigu od odsanjanih snova.

Poklonili su mi ime i boginju, ne ti nisi bio kriv što nisi osjetio da trebam slobodu i da sam ponosna na postojanje boginje u meni. Boginja lova i Mjeseca, je u tabi pronašla zaštitnika svojih lovišta. Nepogrešiva u izboru postala je ljubavnicom mjeseca, a njena ljubav iz noći u noć ljepša, postojanija, nježnija. Ne, ti nisi kriv što nisi osjetio da sam dovoljno jaka da budem slaba i izgubljena u tvojoj ljubavi. Pričali su mi o sunčanom podnevu, o košmaru od straha i želja, o trenutku kada sam poželjela ugledati svijet. Željeli su boginju ljepote i ženstvenosti, željeli su mi darivati ljubav i budućnost, a ja sam već onda sanjala plave daljine i ljubav tražila među zvijezdama. Pričali su mi o prozi moga rođendanai voljeli me nekom čudnom ljubavi koja je u meni gušila iskonske poticaje i ružno pače je zaplivalo uz rijeku nespremno za život.....Ne, ti nisi bio kriv što nisi osjetio da u meni živi boginja lova i mjeseca.

Zbirka pjesama "Od kuda dolazi ljepota" Zagreb, 1987. Dijana Starčević
poglavlje; Sjećanja, ti mostovi pod kojima živim.

Ljubav, ta čudesna boginja sretnog trenutka, žena nad ženama je žena u svakoj ženi. Mi smo kčeri Ljubavi i nosimo u sebi Afroditine gene, mi smo "osuđene" da budemo i ostanemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna življenom životu. Osjetimo Jerihonsku ružu u dubini duše, taj čudesni splet sreće, znanja i vjerovanja. Izađimo svijesne sebe i svojih godina pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je Magna mater ostavila u naslijeđe, budimo i ostanimo znatiželjene, željne spoznaje, pune čuđenja, budimo ono što jesmo žene sa spletom godina u sebi, sa onim čudesnim cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio nevidljiv, ali postojan, u našim srcima koja nikada ne stare.

Probudih usnulo djete u sebi i zapalih Diogenesovu svijeću da pronađem čovjeka u čovjeku. Vidjeh misao o ljepoti života isprepletenu u svjetlost koja je bdjela nad rodilištima. Tek rođeni zapališe Diogenesove svijeće, milijarde malih iskrica zasja nad plavom planetom. San se, kao velika svjetlost nedefiniranih boja, spustio nad izgorjelu zemlju. Na pozornici života snenost svjesnosti odvodi puk u neki novi svijet, u kraljevstvo metafizike gdje on susreće anđele i demone, svoje rađanje i umiranje u zagrljaju apsolutne ljubavi.

Tajnovita vila u dubini duše, anđeo čuvar na portama srca ili svjetla sjenka u beskrajnom oceanu svijesti? Čovjek je božansko biće, taj sretno odbjegli treptaj Kronosova oka, kapljica rose na latici cvijeta, zrnce pijeska u pustinji svijeta, nebrušeni kristal u riznici znanja, Kohinor u beskraju sanja, nježni lahor leptirovih krila što zvjezdane oluje u svemiru stvara ili je čovjek tek lepršavi dašak u vrtlogu nebeskog vretena, tek blješteća kapljica u rijeci bez povratka, tek sretan trenutak bezvremenog životnoga tijeka i vječni kristalni zagrljaj duše i njene sjene.

Tijelo ljudsko tek nazire svoje postojanje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vremena, u zagrljaju naše svjesne spoznaje. Milujuju ga strune svijesti, dodiruje ga ljepota tajanstvene melodije, čudesne simfonije izrasle iz vrela postojanja. Osluškujem pjesmu vilinskoga glasa, gledam san, grlim to čudesno tkivo i tonem u tu čudesnu svemirsku nutrinu. Misao me kao Pegaz provlači kroz vrijeme, kroz tajnovite snoviđenja staze, kao treptaj leptirovih krila iskri sreće sjeme, na toj čudesnoj livadi zrastaju cvjetovi koji mirisima svojim tijelo maze. U pejsažu snova, krajolik se javlja, energetko polje moga postojanja, harfa od trepravih struna pod naletom sjećanja sklada simfoniju od lijepih uspomena. Tijelo tada svira odu životu i ljubavi, pleše nevidljivi ples sa bojama misaone prašine, igra se sa osjećaja svojih sjenom i u tom beskraju duševne tišine ono osjeća lakoću tjelesnog praha iz kojeg je snagom nekom tajnom satkano. Duša tijelo sjenkom unutarnjeg glasa grli, sa spletom nježnih sjenki u neki novi san hrli. San ljubavi, uzbuđenja, strasti i miline, čudesna igra unutarnje dubine, treperavi ples tkiva našeg niti, vrelo snova, izvor, gnjezdo puno nježne topline iz kojeg uzdrhtala duša sreću pokušava iznjedriti

Srcem srcu danas šapućem, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj svoje dobrote i rastjeraj sve oblake tuge nad hridima ljudske strahote. Kapljicama strasti gasi žeđ ožednjelima, žednima u na izvoru nespoznate dobrote, pokaži put tragačima bisera što izgubljenu sreću traže i ne osjećaju snagu tvoje, na vratima duše, vječne straže. Svim toplim dahom osuši suze na njihovim obrazima, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju i od svjetlosnih zrnaca tminu stvaraju.Srce, ti čudesna galijo puna ljudske dobrote, usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez ljubavi i toplote. Postani sunčana oaza u pustinji bez snova, mak u usahlom žitu trulih plodova, voda u toj tugom isušivanoj Sahari, žeteoc žetvi neizživljenih izazova, budi srce tužnom srcu u osjećaja pustari.

Stigao je tišinom zvijezdanoga praha, govorio je jezikom tišine, grlio je tišinom uzbuđenja, milovao tišinom svjetlosnoga bića i postao je glasnik tišine u mojoj uzavreloj duši. Uveo me je u kristalne odaje svetišta u kojem mirisi šapuću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Na oltaru je gorila svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi. Stajali smo pod sunčevom zrakom koja je završavala svoj put na njegovom licu. Osluhnuh tišinu te čudesne ljepote i začuh glas sunca. To je on, visok i taman, čovjek sa očima boje sna uramljen u aureolu bezvremenog postojanja u tvojoj nutrini, u najskrivenijem dijeliću tvoga svemira. Osjetih drhtaj na kraju zlaćane spirale, vidjeh vrtnju čudesnog vretena koje nas je tišinom svjetlosnih niti povezalo u zajedništvo ljubičastog sna koji u tišini uzavrelih duša još uvijek sanjamo. Govori mi, da, uvijek mi govori jezikom ove čudesne tišine u kojoj odslušah najsuptilniju melodiju postojanja, sonatu o ljubavi koja se rađa i traje u tišini osjetila.

Iza vrata života, na kraju duge, u carstvu beskraja i stvarnog postojanja bdije vladarica svjetlosti, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja, spona vjerovanja i mudrosti, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje. Padom iz vječnosti, LJUBAV postade sunčani trag, otvori vrata vremena, dotaknu mateiju i u sretnom trenutku buđenja joj udahnu život, vjerovanje i lakoću postojanja. Vladarica svjetlosti postade naša istina, vodičica kroz kristalni labirint svjesti, hraniteljica dušama i njihova braniteljica od utvara podsvijesti

Stajala sam na pragu novoga dana, boje nade zasjaše pred mojim očima! Zagrlih trag sunca, krenuh kroz stupove sreće i šapnuh dječaku očiju boje sna:
Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da ispuni obečanje i kreni sa mnom ovoga trena, krenimo mirni u dnevnik dana i budimo spremni za kroniku onih što slijede!
Tada šapnuh vječno pitanje u vjetar, koliko se može kad se stvarno voli?Tišina zagrli moje misli, a ja zapitah sebe, što je to život ?
"Odrasti do djeteta, zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da diše onda ćeš znati suosjećati, biti sretna i nesretna, radosna i tužna, odmorna i umorna s onim koga voliš" začuh glas istine. Osjetih mir i trenutak sreće.

Otvorih knjigu snova i iz nje mi se nasmiješi vila ljubavi, treperava, lepršava ljepotica leptirovih krila. Osjetih uzbuđenje i šapnuh, neka ljubav pleše u mojem glasu, neka se odmara u tvojoj tišini, neka kroz moje srce stiže do svih tvojih trenutaka. Neka poput zvijezda sjaji u tami mojega sna i neka rudi u tvojem buđenju. Neka ljubav plamti u vatri mojih želja i teče tvojim venama iz mene u tebi ljubavi moja. Dopusti mi ljubavi da u svom životu nosim tvoju ljubav i neka ljubav pleše bojama nade i strunama velike harfa, neka pleše nebom ovog svitanja i neka se vrati u život životom tvojim.

Ljubav u zagrljaju Ivanjske noći

Čarobna je ova noć u zagrljaju mjesečine dok zvijezde vilinsku muziku čovjeku daruju. Plameni jezici nebo miluju, usnule perunike ivanjsku moć snivaju, lahor u krošnjama baladu puše, a uzdrhtaloga srca blagdan ljubavi slave sretne ljudske duše. Čovjek treptajem oka i drhtajem srca leprša po blještećoj cesti i pita se sneno koju od Ladarica će u ovoj čarobnoj noći sresti? Uz jezero sreće iz dlana mu kristalne kapi piju srna i lane, a njegova zaljubljena duša čeka da jutro nove ljepote svane. Usnulo lišće kroz tišinu noćne sjete o ljubavi nježno šušti, sa nazirućim svitanjem tajno šapuće o ljubavnom žaru dnevnoj svjetlosti u kojoj se skrivaju života gušti. Duša u zagrljaju Ivanjske noći čovjekovo srce bezvremenu otvara, daruje mu trepravost nebeskoga žara, šapuće mu romorom osjećajne ponornice da sve tuge zaboravi, da osjeti snagu vječne sunčeve zaručnice, da uroni u ljepotu ljubavnog plamena, u tok rijeke vremena, u tijek svoje svijesti žuboravi. Miluj me nježno šapuće mu vrijeme, okupaj se u božanskom vinu, neka ti u sretnome trenutku uvijek nove zvijezde na duše tvoje nebu kao nove istine sinu. Osluškujem snena ovu Ivanjsku baladu, ladarice mi šapuću slijedi tvoga unutarnjeg sunca trag, svjetlosni zagrljaj tvome srcu blag, treptaj vjetra snova što mrsi ti kosu, i nosi te ovim željenim beskrajem sretnu i bosu. Čujem glas tek iznikle trave, cvrkut nebeskih ptica i sjedinjujem se sa osmijehom vremenskoga lica. Ostajem u zagrljaju Ivanjske noći zauvijek mlada i živim baladu koju ljubav sklada. U tijelu se novi kristali množe, izviru tek probuđeni sokovi, dokazuju koliko ljubav duši i srcu darovati može, koliko se ljepote zaiskri na otvorenom dlanu u samo jednom srećom okupanom danu. Osjećam treptaje leptirovih krila, ubrzane otkucaje dugo uspavanog bila, ljubavni zagrljaj, radost i srca smijeh spoznajući da u sretnom trenutku ne postoji grijeh. Ljubav ne prolazi trnovite staze jer na zaljubljena srca dobre vile paze, svaki trn na putu ka sreći svojim nevidljivim tijelima zgaze. U svitanju sjanom ove kratke zemaljske noći osjećam Dianine, te čuvarice mjesečeva hrama moći. To čudesno božansko- vilinsko biće toplinu duši dariva, svojim zagrljajem srce od ljubavne boli iscjeliva, šapuće mu samo lijepe bajke, budi ga toplinom dlanova svojih poput brižne majke.

Svitanje mi šapnu budi strpljiva, strpljiva do zvijezda i ja osjetih plimu života i dlanove neba kao ljepotu i kao mir. Šapnuh nebu, čovjek živi samo jednom i stidljivo sunce razbi maglu ovog jesenskog jutrenja.
sudbina mi pokloni cvijet,cvijet na kojem vrijeme ne teče, cvijet koji ne vene, cvijet koji vječno živi, cvijet na čijim se laticama rađaju leptiri i ljubav.
Jutros u meni prestade noć proteklih dana, horizont zagrli ocean novih želja i ja krenuh cvijetnom galijom pod koplja dnevne svijetlosti. Začuh glasove smirenja i prisjetih se obečanja datog samoj sebi na početku sna. Strahovi sazdani od prolaznih trenutaka usnuše zorom ovog buđenja.

Rješavam se mnogih tereta, oblačim zlatne boje i nosim ih u ove dane što slijede. Možda igrom privida sreća kuca na moja vrata. Možda mi bezdan ponovo uzvrati pogled i ponese me na svoje mekano dno. Ne znam. Put je dug, trnovit, tajnovit, beskrajan. Nema prečice do lakog rješenja, nema recepta za život. Sve mora zaigrati po stijeni života da bi se stijena otvorila i pokazala svoju srž što je stoljetnom igrom privida izgledala kao – stijena. Požar emotivnog naboja obuhvatio je zlatne boje moje duše, zatitralo je srce poznatim ritmom tvog disanja i opet me kao i uvijek nije iznevjerilo. Srce nikad ne laže. Istina je u srcu, koje svoju vlažnu opnu uvijek otvara – na istom mjestu. Tu je prolaz za ljubav. Tu je tajna i ključ našeg unutarnjeg svemira.

Mirel Vega

Bezvremenost je duša vremena, brodarica na velikoj rijeci bez povratka koja ploveći eonima ostavlja za sobom sjene lijepih uspomena koje se zrcale u srcu koje je uistinu živjelo. Kada se zaustavi u trenutku, vjetrovi s planine uskovitlaju jezero sreće i ono postaje ponovo rijeka, svjetlosni zagrljaj, lepršava djeva koja mi vilinskim glasom priča bajke o ljepoti i lakoći postojanja u snu koji budna sanjam. Početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti tjela, bezvremenost u vremenu, duša koja u meni bdije Sofijinim očima, očima Ljubavi, čudesna lađarica koja svojom pjesmom budi usnule leptire i dozvoljava srcu da diše. Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje duša vremena stvara svijet u kojem se sretna budim. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život, ona čudesna leptirasta lađa u kojoj se krije vrijeme snoviđenja, svjetlosna dimenzija postojanja. Stigavši u bezvremeni svijet vječne prolaznosti, u hram u kojem ne postoji ni jučer ni sutra, tu susrećem ljubav i učim živjeti u njenom zagrljaju i šapućem srcem, pjevušim dušom. Ljubavi, ti bezvremena carice prolaznosti, ti boginjo trenutaka, čuvarice snova, iscjeljiteljice duše, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina u olujama ruža, simfonija sna, ljepota i lakoća ovog običnog zimskog dana, dana u kojem se na obroncima nekog virtualnog svijeta uskovtlala oluja taština. Vraćam se sretna u san i dozvoljavam duši vremena da mi priča samo lijepe priče.

Jedno mjesto je dugo bilo prazno, loža u ljubavi jednog djeteta je čekala spremna da prihvati zaštitu, autoritet, snagu. I ti si došao, zauzeo svoje mjesto, naučio me slušati muziku, birati jela u restauranima, sastavljati smisaone rečenice. Intelektualno savršenstvo tvoga bića urezalo je neizbrisivo znamenje u sjećanju na djetinjstvo i djevojaštvo. Poklonio si mi figure šaha, i naučio me kako se nikada ne dođe u šah- mat. Poklonio si mi Maloga prica i naučio me kako da matiram kada partija postane dosadna, dozvolio si mi da vjerujem da je okrilje tvoga očinstva vječno. Igrao si šah i u crno bijeloj tehnici ploče tvoga života žrtvovao vlastite pijune, tražeći kraljicu uvijek na krivom polju, ali sebe nisi nikada izgubio. Oduševljena tvojom izdržljivošću i kolažima tvojih duševnih stanja još uvijek čuvam u srcu tvoju sliku kao uspomenu na jedan dio djetinjstva.

Zbirka pjesama "Odkuda dolazi ljepota" Zagreb 1987. Dijana Starčević
Pjesma je posvećena mom poočimu, čovjeku koji me je uveo u svijet istinskog postojanja. Božidar Smiljanić je još uvijek prijatelj na čijem ramenu se mogu isplakati i s njim odigrati partiju šaha iz zrcala svijesti.

Postoji netko u dubini svijesti, netko blizak srcu mom, biće jedno sneno, trepravo i sjano, kao kristal promjenjivo i snažno, zvijezda neka tajna, blještava na unutarnjem nebu, ona sutonsko svitanjaska ljepotica bajna. Šapuće mi tiho vječnu poeziju snova, Nerudine želje, Lorkine sanje, Jesenjinovu tugu, Ujevićevu snagu, Shymborsku često u sjećanje zove, Vesnom Parun zaslađuje snove. Šapuće riječi davno napisane i u zagrljaju tog čudesnog bića ponovo oživljene. Iskre se riječi u stihu dijamantnog sjaja, stih do stiha dijadem u kosi kraljice što nam duše hrani, pjesme očuvane milovanjem svijesti, a ponovo izgovorene novom snagom nove osjećaje u kristalni zamak življenog života smijesti. To čudesno biće u dubini moga oceana najavljuje oseku, upozorava kada nadolazi plima, ponornice svih osjećaja u sebe prima, sjedinjuje pročitano, naučeno, zapamćeno u vrulju uvijek novih osjećanja iz koje izviru sva duše moje uzbuđenja. Blješti to unutarnje sunce zagrljajem lijepih uspomena, treperavim glasom šapuće mi o životu satkanom od zlaćanih vlati zapamćenih sjena, tih vječnih stražara na vratima vremena. U tišini sutona kada se u duši budi sjeta, to tajanstveno biće za snove me sprema i pjevuši uspavanku stihovima već davno umrlih poeta. Tada sanjam poeziju, snivam mirise, zvukove, okuse i dodire u pjesmama davnim sjetno ispletene, sanjam zeleno na čudesnoj stazi ka Cordobi dalekoj, čujem melodije balada iz ciganskog romansijera, gledam kuću Bernarde Albe, kupam se u luninim tugama, miluju me stihovi iz ljubavnih soneta, prisustvujem plesu svjetlosti i sjena davno u vječnost odlutalih pjesničkih imena i na obroncima snova i jave vidim sjenku Jima koji umjesto pjesnika liže ruku njoj.

Postoji li netko u snovima davnim, netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim?
Ne, ne postoji nitko u očima tvojim jer sve se događa u očima mojim, sve se iskri, blješti, pjeni sa izvora drevnih snoviđenja i zrcali u snovima uvijek novim. Tu u dubini svjeti taj čarobnjak života sneni, onaj mali šareni patuljak, čudesni svijetlosni vrtuljak, taj čuvar sanjanih elizejskih poljana, sniva vječni san, miluje tek rođeni dan. Da tu u očima mojim iskri ljubav ljubavlju darovana, na pješćanom žalu duše njegovana, iz pjeska i pjene iznjedren ljubavni oblutak taj čudesan i stvaran sretan trenutak.

U nedohvatnim dubinama duše, na obroncima sna i jave, netko očima nevidljiv, netko neznan ali srcu znan tka nježne niti svijesti u tananu čipku davnih snoviđenja. Slaže nisku od bisera kojima nas sidri u mirnu luku ove noći bez sna i u tišini osjetila naše misli, koje se kao pčele roje, pretvara u slike pastelnih boja koje nam šapuću davnu dječju uspavanku. Nečujno se vrti vreteno sna i prede svilene niti koje se omataju oko srca i odnose nas u vrijeme lijepih uspomena. Mi tonemo u beskarajni ocean sna, a čudesno čipkasto tkanje, tkivo izraslo iz godina, mjeseci, dana, ta neprekidiva nit vremena, nit sudbine, to čudesno klupko u kojem su skriveni čvorovi nesreće i sreće, tuge i veselja, patnje, ljubavi i znanja nevidljivom rukom tka želje, žudnje i čežnje u veo kojim omata usnulu dušu i odvodi je u sretne trenutke davnih susreta, prvih poljubaca, u željeni zagrljaj na pješćanom žalu sjećanja, u plavićaste daljine unutarnjeg svemira. U tom bezvremenom svijetu satkanom od tkiva proživljenog života mi postajemo srećenauti, lebdimo na lavu anđeoskih krila, putujemo tim beskrajem iza spuštenih trepavica, jezdimo nad lagunom njegova kraljevstva, osjećamo mirise drevne republike, postajemo jahači tajnovitog vjetra sudbine, sudionici vremena i osvajamo svoj prostor i svoje vrijeme u toj čudesnoj beskonačnosti sna.

Neka se ljubav iskri u svjetlosnoj muzici, u svjetlosnoj dimenziji, u zagrljaju neba. Neke ljubav tutnji vjetrom, neka se odmara tišinom, neka treperi dušom i neka zakorači srcem u sve naše sretne trenutke. Neka bude zvijezda večernica u tami mojega sna i zvijezda jutrenja u tvojem buđenju. Neka bude vatra u mojim venama i voda u tvojim rukama, neka pali želje i gasi strahove. Neka se ljubav zaigra bojama nade i snova, neka treperi strunama nebeske harfe, neka zapleše ljepotom ovog svitanja i neka bude blaga životu tvom i mom.

U svjetlosti rođena od tmine i tamne strane postojanja ljubavlju odvojena, prekinutim nitima nekih tužnih stanja zauvjek oslobođena. U nutrini mojoj iskri tek sunčana strana mojeg postojanja. Misli moje ponekad zalutaju u bezbojnu nutrinu genetskoga koda, dotaknu sivilo nepostojanja i probude uspavane vrance, tugaljive nemire, neznanje u meni. Dotaknuta unutarnjim nemirima, čuvarica moga duševnoga mira, Artemida uzjaše divljeg, svemira mog, vranca, i ne dozvoljava osjećajima mojim da razuzdano u stampedo krenu i postanu podivljalo unutarnje stado. Sunčana strana mojega stvorenja, sunčana strana staze mojih snoviđenja, vječni zov svjetlosne melodije, tada sumnje, u meni smiruje i treptajima svojim budi uvijek nova sretna uzbuđenja, Na strunama duše tada ratnica svjetlosti, boginja drevna, čuvarica mjesečeva hrama, kreće putevima njenog davno svjetlošću ucrtanog božanskoga lova, jezdi ka hridi istinske spoznaje, uzdiže se ka ljubavi zvijezdi. U oazi snova, na sunčanoj strani unutarnjeg svijeta, Artemida tada zvjezdanim notama sklada simfoniju svijetla, ubija neznanja tminu i nemire u meni pretvara u ples ka iskonskom znanju usmjerenog boginjinog zova.