Kaleidoskop želja...

U kaleidoskopu želja, u vremenu, u ljubičastom bezvremenom sjaju, u renesansi probuđene duše granice nestaju, novi snovi ih svjetlosnom sonatom guše, novi vjetar sa svjetlosne planine ka dolini postojanja puše. U svakom čovjeku neka nova ideja, novo snoviđenje drijema, a nove spoznaje, trepravi osjećaj novu baladu o međuljudskoj ljubavi piše. Čarobno se putovanje unutarnjim svemirom, bajkovito trajanje u svjetlosnom zagrljaju vječne ljepote u ljudskim dušama sprema i gasi se tmina svih onih drevnih tisućljetnih dilema. Uranjam u rijeku vremena, postajem sretna, sretnoga trenutka, kap i osjećam kako me miluju misli, osjećaji nježni svih ljudi koji ovom ponornicom želja plivaju zu mene. U svakoj toj kapi jedno sunce leži, pored vrulje, na cvijetnoj livadi od snova sretne srne piju vodu sa zlaćane stijene, a djecu razigranu vjetar s leptirima u krug istinskog života veže, sjedinjuje cijeli svijet u svjetlosnih niti mreže.
U davnom krabuljnome plesu, drevnom plesu ljudske zle sudbine, igrale su maske svoj vještičji, na sreću nedosanjani, san. Danas krinke nestaju sa lica i pod suncem velikoga neba rađa se za čovječanstvo novi, sretan dan. U treptaju oka, u sjaju unutarnjeg sunca, u osmijehu ljubavne miline, u zagrljaju vječne topline iskre samo ljupka lica, sa rascvjetalih trešnjinih pupoljaka širi se cvrkut ptica i mirišljava kupka nektarova soka, čarobnog napitka kojim opija sva sretna srca, omamljuje duše snagom ovog, iz svjetlosnog zagrljaja ljubav i sreće, dobrote ljudskih duša, iznjedrenog praskozorja punog novih nadanja i ljubičastih sanja.

U kalidoskopskom sjećanju zaostale misli iz vremena davnih previranja još uvijek u meni bude leptirastu sjetu prastarih sanja. Rado se vraćam u vrijeme oluje ruža i prebirem po strunama prohujalih dana, promatram trenutak kroz Kohinor sadašnjeg trenutka, igram se sa kristalima kaleidoskopa želja i vidim zrcaljenje ljubavi u odori zrelosti. Tada čujem zvuke ljubavnih chansona, prevodim jezik chansonera na jezik mog nutarnjeg neba i grlim svjetlosni trag koji me sjedinjuje sa očima boje sna. U dubini uzdrhtale duše se obznanjuje vrijeme i odnosi me tamo gdje je Matoš pronalazio ljubav i ljepotu, tamo iza tisuću gorućih želja, tamo gdje mnoga srca zatrepere i u amplitudama svojih raspoloženja ostavljaju siluete u prosutom vinu, razbijenim čašama i nedogorenim cigaretama. Tada čujem glas Ružice Orešković i u kaleidoskopu trenutka vidim  ženu sa deminutivom u imenu, ženu srnećih očiju, ženu koja nas je učila ljubav darujući nam jutra poezije.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/  

http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/o-srei-i-ljudima.html