Cvrčak proplaka gitarom, a pod snijegom procvijetaše mimoze. Plavi baršun probuđenih želja milovan melodijom tajne prosu ljubav mjesečinom. Dva snena srca u noći prokrvariše zorom i sakriše snove u oklop bisenice. Svirajući na obali mrtvoga mora danas cvrčak i gitara mole oproštaj.
Zbirka pjesama "Odakle dolazi ljepota" Zagreb 1987. Dijana Jelčić- Starčević
Prisjećam se jutra poezije u katakombama grada i naših poetičnih sučeljavanja u polutmini ljepote. U današnjim nemirima osjećam dane prvih susreta, vidim toplinu koja se tvojim likom provlači kroz zjenu sna. Silueta tvoga bića me prati u stopu, uvijek znam da si to ti, visok i taman, očiju boje staroga zlata. Žig tvojih milovanja nosim kao znamenje na tijelu, na licu osjećam preslike nježnosti tvojih dlanova, na usnama otiske tvojih usana. Ispisao si antologiju poetičnog postojanja govorom cvijeća. Svakotrenutno otvaraš novu stranicu u brevijaru života, dodiruješ plamište svjesti i pretvaraš ga u buktinju trenutka. Nutarnja vatra plamsa plamenom žudnje i ne izgara do pepela. Imamo vrijeme, svjetlosnu dimenziju u kojoj plamenik tvoje duše rastapa čelične barijere na putu sreće. Pretočio si znoj svoga srca u ciborij moje duše i iz njega sada izrastaju kristalni cvjetovi sna. Znam da govorimo jezikom cvijeća i da nas drugi ne razumiju i to je dobro. U našem vokabularu se riječi pretvaraju u leptire koji sjemenjem ljubavi oplođuju arboretum života. Nad nama lebdi ukazanje sa kamenjara tvog djetinjstva, brani nas od demona, ne dozvoljava dušama nepotrebne titraje tugaljivih tonova davno pročitanih pjesama o nesretnim ljubavima. Autopoieza naših nutarnjih čelesta pokreće njihove udaraljke i sklada evolucionarnu melodiju našeg postojanja u snu. Samo ponekad odlutam koridorima prohujalog vremena i čujem cvrčka kako na strunama gitare moli oproštaj zbog razbijenog vjerovanja. Ti se smiješiš tom nostalgičnom izranjanju prošlosti i pitaš me, znam li odakle dolazi ljepota. Ljepota dolazi sa nutarnjeg neba i beščujnim koracima ulazi u krug satkan od šaputave svjetlosti duše. Zašto si pjesmom molila oprost? Izgovaraš čvrstinu pitanja očekujući čvrstinu odgovora. Zato jer cvrčak nije znao da se vrata srca otvaraju samo iznutra, odgovaram iskrenošću djeteta u meni. Ti svojom gramatikom pobijaš pravila sintakse i govoriš o nedokazljivim procesima nerazumljivosti semiotike. Postala si semantičar ljubavih dijaloga, dok ja još uvijek slijedim jezik pradjedova. Smijali smo se ludovanju kojim smo sjedeći spramčiok suncu osjećali kako se u nama gomilaju neispisani znakovi ljubavi.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen