Ti si bio u bjelim dvorima, a ja sam stajala pred oltarom na kojem je gorilo na tisuće svijeća u slavu čudesa koja je učinila majka nad majkama. Osjetih miris goruće brezovine. Izgarala sam hladnoćom vatre nevidljive inkvizicije i grijala promrzlo srce pjesmom koju si pjevušio u danima prvih susreta. Sreću čine stvari male, tvoji osmjesi tvoje šale. Ispijala sam kapljice tvog stiha na izvoru ljubavi. Bila sam žigosana stigmama sudbine, nevidljivim ranama Longinovog koplja koje se zabolo u srce. Čuvarica Lunina hrama je prosipala srebrenu svjetlost na noć punu utvara. Sjenke su se uvlačile u ljepotu plavoga satena i pohlepno se hranile tkivom sna. Užasnost se pretakala tim igrokazom života i smrti. Istrgnuta iz sna krikom zvjeri koja se probijala kroz krošnju svijesti pogledah u beskraj. Nebo je bilo puno obećanja ispisanog zvjezdanim prahom koji se grlio sa pepeljastom svjestlosti mjesečeva lica. Osjetih toplinu tvojih dlanova, razdaljina na kojoj smo postojali u toj noći utvara se smanjila do planetarne fikcije želje. Oćutih okus meda na usnama, titraje leptira u duši i omotah srce svilenim nitima koji su izranjali iz čahure žudnje. Vjetar je donio miris paljevine. Čulnost me odnijela u odaju u kojoj si na žrtveniku života palio dio sebe da spasiš mene od utapljanja u strahovima. Udahnuh miris tvoje boli i dozvolih plmenim jezicima da nas sjedine u izdržljivosti. Vrijeme je odjenulo korotu, mrzila sam crnu boju koja uvijek najavljuje umiranje. Danas oblačim crnu haljinu u čast pobjede nad utvarom. Na crnom satenu blješti bijela ruža koju si mi darovao kada sam stajala na mostu kojim si se vraćao u život. Na njenim laticama si ispisao pjesmu o sreći i malim stvarima iz kojih ona izranja kristalno jasna kao vjenčaica kojom je majka nad majkama okitila dan našeg buđenja iz snova u kojima smo susretali smrt. Eksplozija boja se razlila našim snom, odbacili smo slutnje u provaliju korote i s pjesmom o sreći u srcima zakoračili pod slap zimskog sunca. Jutro se objavilo sniježnim pokrivačem punim tek procvalih mimoza. Zima i proljeće u zagrljaju ljepote te novorađajuće idile. Tragovi naših koraka u crnim lakiranim cipelama su ostajali na bijelom tepihu kojim smo se vraćali u hram ljubavi. Na oltaru života je zaplamsala svjetlost iznjedrena iz candila kojim sam razbijala tminu i branila se od utvara. Siđoh sa žrtvenika žigosana stigmama boli, ali sretna. Slijedio si imperativ koji izgovorih kada si odlazio u bijele dvore. Živi!
Nadživio si umiranje i sišao sa žrtvenika, žigosan stigmama sudbine, ali sretan. Da, dragi moj pjesniče, sreću čine stvari male....
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen