sijača zvijezda
probudila zaboravljenu muziku
kao zvuk beskrajne lire,
i do naših usana dopro je ubogi val
malobrojnih istinskih riječi.
Antonio Machado
Ruke sijača zvijezda nježnim dlanovima razgrču tminu iza krošnje svijesti i suptilnim stihom drevnog poete bude usnulu Plautilliju iz tisućljetnog sna. U kuriozumu njene kose se krije porijeklo njenog carevanja, vječnost ženstvenosti se zrcali na njenom licu obasjanom Solinskim suncem. Osjećam njenu prisutnost u fontani svjetlosti koja pršti u dubini duše. Na oknu trenutka stoji njena statua i pozdravlja slučajne prolaznike sunčanom stranom ulice života. Obožavam stara znamenja u kojima se ugnjezdilo rodoslovlje našeg postojanja u najljepšoj uvali na svijetu. Riječi izgovorene u vremenu prije našeg vremena prebiru po strunama Eratine lire i bude zaboravljenu muziku na zlaćanom putu kojim danas koračamo. Ekliptika moje putanje je vidljiva samo kroz planetarij tvog srca. Za druge nepostojeća svjetlost tvog nutarnjeg sunca me privlači i nedopušta da se izgubim u ništavilu demonske siluete koja uporno pokušava razbiti porcelanski oklop koji si svojim dlanovima omotao oko moje duše. Paralelnost naših svemira se pretvorila u rondo na kojem se putevi više ne razdvajaju. Sjedinjeni u svemirskoj korablji mi plovimo mikrokozmosom zajedništva. Pusti me da malo ludujem, zamolih, hajmo ludovati u dvoje šapnuo si grleći me sudbinskim velom sreće. Uvukao si se tišinom u sve razine mog postojanja, protičeš mojim tijelom kao dobročudan ratnik svjetlosti i braniš me od padanja u ponor koji kontura zla kopa svojom nepostojanošću u zenitu našeg života. Ušla je u dušu u trenu slabosti, u onom vremenu kada je moj obrambeni sustav gubio moć. Ti si bio okovan karikama bolesti, a ja sam samovala tražeći riječi utjehe. Stajala sam na izvoru i nisam primjetila da iz njega ističe crna voda koja je zauzela mjesto u mojim grudima. Dugo mi je trebalo da shvatim lažnost njenih jutarnjih objavljivanja. Carovala je mojim bićem i hranila se mojom tugom. Tugovala sam i tkivom sna. Priznajem, bilo mi je ugodno, nisam osjećala tminu koju je kao najfinije niti omatala oko moga srca, da bi ga na koncu odbacila kao što djete odbacuje razbijenu igračku. Tvoj povratak u život je u meni probudio snagu samokritičnosti. Mea culpa izgovorih u transu buđenja. Izađoh pod koplja dnevne svjetlosti žigosana grijehom koji sam počinila, ali mirna. Demonska silueta još uvijek pokušava kapljicama crne vode zamutiti izvor sa kojeg ispijam nadahnuće ljubavi, poziva me u osvetoljubilački rat. Mrzim riječi rat, osveta, žrtva, žrtvovanje. Ti stojiš u zavjetrini moje svijesti i braniš me od mene same. Zelenci u tvojim očima pjevaju pjesmu o ljepoti postojanja u moći svetoga Vlahe. Grličanjem si ozdravio glas kojim me pozivaš u san. Sretna sam. Zlaćana svjetlost Heliodora potaplja rijeku crne vode u ponor vremena, u dubinu Hada u kojem vjekuju demoni. U knjizi neurofiziologije naše tvornice snova pročitah istinu o sjenkama duše. Te neumorne pratilje naše svjesnosti, satkane od struna mikrokozmosa, postaju naša destruktivnost ako im to dozvolimo, gomilaju se kao Fibonaccievi brojevi u skeletu neurona, plijene nutarnju svjetlost, gutaju serotonin i pretvaraju ga u hormone tugaljivosti. Na horizontu mladoga dana se grle Helio i Luna i dokazuju svjedočanstvo ispisano na tabuli smaragdini. Nema je ne postoji tamna strana mjeseca, tmina je tek iluzija nesretnih silueta koje lutaju koridorima svijesti i kao krtice se boje sunčeva sjaja.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen