Nebeski orkestar je slijevao muziku u vrijeme, prostor se punio predivnim tonovima neizrecivosti. Još uvijek na vratima Mediterana miruje obala na kojoj smo slušali suptilne šapate duše oceana sna. Nad zaljevom se prosula ljubičasta svjetlost puna anđeoskih suza. Uranjali smo u smrtnicima nepristupačan svijet rajske ljepote i gubili se u zagrljaju mirisa školjki iz kojih su izranjali biseri i gradili krug ljubavi. Posejdonovo carstvo je ključalo i u svom vrenju izbacivalo kristale koji su izrastali u most između nas i vječnosti. Izronila iz legende na hridi se ukazala Posejdonova kćer i donijela nam kamen iz potonule utopije. Uklesane sanjarije drevnog mislioca oživješe pred našim očima. Uronili smo u davno napisani san i našli se među zidinama razrušenog grada. Atlantida živi u našim srcima, rekao si dok sam ja u tvojim očima promatrala ljubičasti sjaj kristala koji su kapali s neba i tkali mrežu oko nas. Vidjeh kapiju potonulog kontinenta i povedoh te u dubinu srca da čuješ pjesmu delfina, vječnih stražara na ulazu u revna snoviđenja. Suton se polagano pretakao u noć, a mi smo sanjajući lutali koridorima drevne utopije, dokazivali mogućnost istovremenosti i voljeli ovo ovdje i sada u kojem možemo živjeti ono jučer i naslućivati nedosežno sutra. Kada se na levantu pokazalo sunce osjetih istinitost vječne mjene i raskošnost tog zlaćanog zagrljaja. Mirisi prohujalog vremena otvoriše granice između predklijetke i klijetke vremena i dozvoliše nam da davne čežnje pretvorimo u žudnju sadašnjeg trenutka. Atlantida krije u sebi bajku o ljubavi, šapnula sam. Atlantidu nosimo u sebi odgovorio si. Sa neba je kapala ljubičasta svjetlost i romantična melodija o ljubavi, a u nama je raslo nešto bezimeno, nešto neshvatljivo lijepo, nešto nedodirljivo, a bilo je tu i bilo je naše. Nema smisla baviti se umjetnošću ako ne shvaćaš što je kvazar, a što sudar galaksija, govorio si tišinom koja se sjedinjavala sa tonovima romanse koja je titrala u eteru. Isto tako nema smisla baviti se povješću ili fizikom ako ne poznaješ dramaturgiju ljudskog mozga, odgovorih ti prkosno. Filozof David Chalmers se u svojim esejima pita, kako mogu stanice mozga stvarati subjektivni doživljaj, kako je moguće da iz titraja neurona izranja ljepota sadašnjeg trenutka, nastavio si filozofski. On taj proces naziva magijom, uspoređuje ga sa čarolijom pretvaranja vode u vino. Neshvatljiv, nikada objašnjen, nikada dokazan proces u koji već dva tisućljeća jednostavno vjerujemo, rekoh promatrajući jutrenje u tvojim očima.
Koliko je nama danas shvatljivo to neshvatljivo? pitao si me bezglasjem uma. Zar je tebi ljubav neshvatljiva? odgovorih ti pitanjem.
Dogodi se u izvjesnom trenutku našeg života, trenutku nama nepoznatom i nevažnom, dogodi se nešto novo, do tada nepoznato, jednostavno se dogodi i zaiskri na našem unutarnjem nebu, postane malena zvjezdica u sazviježđu spozanje. Zvjezda do zvijezde, slično Plejadama na zimskom nebu, plešu svoj tajanstveni ples i pretvaraju to neshvatljivo u kozmologiju našega uma, u beskraj koji se još uvijek zrcali u metafizičkim teorijama znanosti, ogleda u filozofskim studijama univerzuma uma. Kao što su nekad bile teorije o materiji i sili, tako danas izrastaju eseji o zagrljaju tijela i duše i stvaraju poetiku našeg sudjelovanja u beskraju vječnosti. Tek sinergijom nas i svemira mi ostvarujemo harmoniju postojanja. Slušala sam tvoj glas i osjećala izrastanje gejzira neshvatljivosti u tijelu. Na tvojim dlanovima osjećam to neshvatljivo, nedodirljivo, neopipljivo, u tvojim očima naslućujem kvazare, u našim pogledima se sudaraju galaksije i u našim glavama stvaraju svjetlost kojom osvjetljavamo tajne, ćutimo ono neshvatljivo i neobjašnjivo. Tada se sve viđeno, slušano, omirisano, kušano, preobražava u simfonije boja, sonate mirisa, filozofiju okusa, poeziju milovanja. Romansa ljubavi je još uvijek kapala s neba, nebo više nije bilo ljubičasto, blistalo je ljepotom jantara, a mi smo još uvijek stajali na obali oceana sna i slušali tišinu neshvatljivosti te ljepote.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=7976
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen