U koridorima prohujalog vremena...

Ponekad odlutam koridorima prohujalog vremena, izgubim se u sjećanjima prijašnjih života, zaustavljam se na obali nekog dalekog oceana, dodiruju me kapljice vode koja protiče ispod Tower brigde, ulazim u katakombe drevne palače, u kolopletu sna osluškujem jecaje umirućih i rađajućih duša. Nagomilavaju se pitanja bez odgovora, zašto se sjećam nečega u čemu nisam fizički sudjelovala ili sam možda ipak bila u tom vremenu. Sjećam se Pitagorinih riječi, putovat ćemo vremenom i vraćat se uvijek na isto mjesto i bit ćemo to mi iako nećemo znati da smo to mi. U kojim li sam sve inkarnacijama trajala, u kojim li ću se inkarnacijama ponovo rađati? To su pitanja na koje može jedino život odgovororiti, ovo čarobno zdanje u kojem vjekujemo, u kojem umiremo i rađamo se uvijek novi, ali uvijek isti. Tajna šifra našeg genoma se obnavlja u titrajima vječnosti i odnosi nas kroz vrata budućnosti u neki novi život odjenuta rapsodijom proživljenog i naslućujeg spektra naši nutarnjih boja. Na stolu je čaša puna nektara koji ispijam da bih oživjela qualiju trenutka i osjetila srž bitnosti postojanja. Znam da sam ponekada živjela zablude stranca u meni, osjećam njegove tragove u hodnicima svjesnosti, ali sretna sam jer je luda još uvijek jača, ona pobjeđuje i priča mi priče sakane od riječi zadovoljastva. Luda nikada ne preživi kralja, ubija ju njena iskrenost ogrnuta smijehom istine. Ne, neću dozvoliti da je ubiju moje zle slutnje i strah od nečeg nepoznatog što ponekad zavlada mojim mislima. Osluškujem svirku lutnje i šaputavi glas istine. Luda mi pjevuši baladu o svitanju renesanse sna na obroncima tamnog srednjeg vjeka u kojem su ljudi umirali za ideju. Sve ponekada beznačajne riječi dobivaju smisao i postaju eliksir kojim otapljam tugu i uranjam u sretan trenutak postojanja. U prelamanju svjetlosti prepoznajem siluete onih života u kojima sam bila drugačija tijelom, ali ista dušom. Spoznajem da sam uvijek voljela ljubav, voljela sam ju srcem lepršave vile, srcem žene izgubljene u koridorima vremena, srcem djevojčice sa žigicama, srcem uspavane princeze i srcem anđela čuvara koji još uvijek bdije nad mojim snovima. Otvaram oči i vidim tvoj lik u zrcalu buđenja. Danas volim ljubav srcem žene zaljubljene u tvoje oči boje jantara i znam da ću vjekovati kao usnula leptirica u dubini tog kristala dok nas ne probudi neko novo vrijeme.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/