Ave Ljubavi...

Spustila se, titrajima boje vjenčanice kojom Sofija kiti dan, u njegov san i razbila tminu strahova. On je vidje istu onakvu kakvu ju je u jednom davnom srcozorju po prvi put ugledao ratnik iz plemena ptica. Vidio je kako lebdi, s nebeskim cvijetom u naručju, kao vizija iznad velike rijeke bez povratka. Osluhnuo je šapat svjetlosti i čuo glas ljubavi.
Dolazim suncem koje miluje svitanje, dolazim zbog osmijeha neba, zbog ljepote moga i tvoga buđenja i volim te pogledom, sluhom i okusom. Zovem te, krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na travi, te čudesne dragulje, darove sretnog buđenja.
Zadivljen trenutkom ukazanja on je promatrao mladu ženu odjevenu u svilenu haljinu bezvremena. Na njenom licu su se zrcalile zrake tek probuđenog sunca. Omamljen ljepotom šapnu:
Budim se zbog ljepote svemira i vremena, te daleke ljepote skupljene u naše ovdje i sada. Osjećam kako me ljubav dodiruje svojim nježnim čujstvima i opominje da ulicama prolaze bezimensiluete ljudske ljepote, da se na trgovima čuje jecaj nihove tišine, da u parkovima pjevaju ptice istine o srcozorjima, o srećozorjima srcu, o osmijesima kamenih spomenika, o tuzi prerano zaspalih prijatelja.
U drevnim vremenima mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo. Ono što je ugledao u oblaku sunčanog praha bila su stoljeća sjedinjena u taj čudesni treptaj oka. On pruži ruke da osjeti prohujalo vrijeme, da dotakne oblak u kojem se tog trena zrcalio život, ljepota puna sjećanja, misli i osjećaja. Uranjam u budnost da nebo ne postane krletka dušama, nego ostane slijetalište ljepoti poslije ljepote života. Izranjam iz sna zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta. Očima tamnim kao noćno nebo, kao modri saten koji se prostire između zvijezda, ona se za trenutak čvrsto zagleda u njega. Sam njen odraz je bio očigledan odgovor.
Budim se u ovom svitanju drukčija i nova, budim se, a ti mirisom sna, okusom meda, cvrkutom ptica šapućeš probudi se ljubavi, rijeka bez povratka nas grli ovim jutrenjem i pjeva zornicu životu. To je bila duša istine. Drugi ju nazivahu Majkom nad majkama, ali ona nije bila tako stara, ona nije starija od vlati trave koja treperi na vjetru, na kojoj jutarnja rosa zrcali sreću srcozorja u novom snovozorju. Ona je lice ljubavi koje su mnogi zaboravili. Došla je u ovom svitanju da sjemenom ljubavi sjedini čovjeka i ženu u ljepotu postojanja. Budim se i otvaram oči, tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna. Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo izaći među koplja sunčeve svjetlosti hrabro koračati među opustjelim srcima i u svakom zrncu pjeska zrcaliti ljubav i istinu života!

http://umijece-vremena.blodspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/8857/70/