U ručičnjaku sna, na obroncima daleke Panonije, na obalama daleke Andaluzije se iskri sunce satkano od stihova ciganskog romansijera, tamo titraju strune ciganske violine budeći mladi dan. Djevojke sa crvenim ružama u kosi plešu oko ognja srcozorja i prosipaju miris uzavrelih tijela u zagrljaj jutrenja. Promatrala sam ljepotu satkanu od vječne poezije i nota drevnih skladatelja preobraženih u dušu ciganskog sna. Svjetlost se rađala titrajima srca i prosipala zlaćanim tragom u dubinu sna. Satkana od svilenkastih niti osjećanja osjećaja lepeza sa dlana vremena je raznosila latice tek procvalih ruža perivojem trenutka. Noćno sunce je nestajalo u zagrljaju Heliodora i dokazivalo da nepostoji tamna strana mjeseca jer o njoj sanjaju lažni cigani. Mjesečeva punina se pretakala u jedninu ljubavnog zagrljaja, čije se svjedočanstvo zrcali na tabuli smaragdini. Grlio si me zanosom svitanja i žudnje protekle noći pretakao u medovinu na usnama. Udisala sam tvoj dah i predavala se zvucima ciganske violine koji su nas pozivali na ples sa mjesečevim srebrom i sunčanim zrakama. Na obzorju trenutka izvan vremena se rađa istina odjenuta magličastim sjajem buđenja u novom snu. Srce vječnosti nam daruje trajanje u treptaju oka ovoga ovdje i ovoga sada. Osjećam zagrljaj duše i materije i postajem kristalna struna violine koja treperi zvukom ljubavi. Na treptajima struna vječnosti čitam istinu ispisanu stihom, na današnji dan, umrlog pjesnika. Tuge je tek onda tuga kada joj dozvoliš da bude tuga. U zrcalima nutarnjeg svemira se zrcale i kopije njegovih stihova, obrazovani su posegnuli za kapljicama izronjenim iz fontane svjetlosti i prosipaju ih kao replike neobrazovanim dušama. Ti dragi moj pjesniče skidaš odoru vuka samotnjaka i izranjaš u ciganskom snu kao silueta vječne ljubavi. U ovom trenutku izvan vremena osjećam otkucaje tvoga srca punog tkiva ljubavi i sretna uranjam u tvoj zagrljaj, u zagrljaj tebe cesara vječnosti.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen