Buđenje u Ružogradu sna...

Prihvaćam igru na granici jave i sna i prihvaćam da je stvarnost izmjenično djelovanje stvarnoga i mogućega. Nekada mi se pričinja da kvadriram kružnicu i dokazujem mogućnost nemogućeg. To je onaj bezimeni osjećaj kojem darovah tvoje ime dječaće boje sna.  U perivoju snova, u kapljici rose na latici majske ruže vidjeh svemir satkan od svilenkastih niti ljubavi. Vidjeh dodir prstiju Boga i Adama, vidjeh veliki oblak pun anđeoskog praha, vidjeh kako se čovjek rađa u najčudesnijoj svjetlosti satkanoj od nebrojenih misaonih lađa. Uranjam u iskricu vode i čujem šaputanje oceana, razumijem jezik univerzuma, osjećam milovanja vječnosti u tom teatru trenutka, osjećam da sam jedna jedina struna u fasciji isprepletenoj od čudesnosti ljudskih unikata. Na dlanu vremena spava dječak očiju boje sna, na njegovom obrazu suza, kristal iznjedren iz kapaljke postojanja, a u njemu se kao u prizmi prelama svijetlost povijesti cijeloga svijeta. Pogledom milujem san usnulog dječaka i osjećam sjedinjenje u vrtnji bezvremena, spoznajem da samo cjelina postoji, ne suma, nego ukupnost iznjedrena iz drevnog dodira, ne putevi i staze nego svjetlosna zraka bez početka i kraja, ne dodir svjetova nego zagrljaj nebeskih cvijetova. U pogledu promatrača iskre vulkani, vriju vrulje, blješte izvori, u mom oku se odigrava velika gala predstava koju promatram u suzi neba zalutaloj na latici ove majske ruže u perivoju sna. Lepršavi bog sretnoga trenutka važe karate najvrednijih dragulja univerzuma, na njegovoj vagi se rađa harmonija i sklad našeg unutarnjeg svemira, sa njenih diskova mi izranjamo mirni i sretni krećemo u sunačana jutrenja. Sretan trenutak buđenja, jedina realna mjera vremena, zaokružuje sve i svakoga u blješteću kapljicu u beskraju nebeskog oceana. U dubini, širini, visini, u daljini te kapi života sve, baš sve, je u blizini, na dohvat izvora sreće, izvora sa kojega ispijamo tajnoviti nektar i mi i svemir. U njenoj utrobi se smjestila moć znanja, snaga vjerovanja, sva divna prikazanja, sva sanjana ukazanja.



U perivoju snova u kapljici rose na latici majske ruže se krije čovjek, njegova svijest, njegova ljubav, otok sreće i cijeli svijet. Oni koji ne uspiju otkriti taj otok u sebi žive na rubu pustinje svojih neprobuđenih osjećaja i gomilaju ostatke nepostojanja koji se talože kao mulj u more spoznaje, gomila postaje sve veća i veća dok potpuno ne zatrpa otok. Svako jutro kada još snena, u prolazu ka kupaoni, sretnem oči boje sna kojeg spoznajem kao moju petu protegu, odlučujem se uvijek iznova za poeziju ruža, za ljubav. To je svaki puta novi osjećaj koji potvrđuje stari, to je raskrižje sudbine i put ka budućnosti. U zrcalnim neuronima u mom mozgu se ocrtava lik dječaka očiju boje sna i ja znam da ga volim. Svaki novi trenutak je nova slika, novo alkemijsko vjenčanje moje svijesti i podsvjesti. U mom malom mozgovnom univerzumu je zdenac vječnog života iz kojeg izranjaju sjedinjeni njegova i moja slika i postaju osjećaj koji nazivam ljubav.
To je poezija mojih misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju sam upletena. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako sam već jednom bila i ako ću još jednom biti i činiti isto što sada činim, onda bih trebala činiti samo dobro da se ono ponavlja. Ja živim ulovljena u mreži vremena u kojoj ću beskonačno trajati. Sve drugo oko mene će se možda mijenjati, moje tjelo će možda izgledati drugačije, ali ja ću i za tisuću godina biti ista. Ako u ovom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se ja zrcalim u njima kao što se oni možda zrcale u meni. Možda ću se u jednom drugom trenutku sretati s mojim dvojnicima i postajati kugle, dvojno biće, sa početka priče o Bogovima.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/zrcaljenje-vremena-uavi-misaono-u-novi.html