Dok misaono lutam vremenom pred očima mi se uvijek ukaže ulje na platnu. Prekrasan pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i vidim dimneziju prostor- vrijeme u koju ga je umjetnik smjestio. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Odjednom vidim njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike. Zid, u njegovoj novoj dimenziji, gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se zaobljuje i prelama. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga objavljuje i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo naznačuju istine koje u sebi skrivaju. Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem si naslućivanje i sjedam na pastuha da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlosti istinske spoznaje.
Postajem pjesnik koji pišući naslućuje i istovremeno sve naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama. Nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz dveri vremena i spajam se sa četvrtom, da bih onda osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dozvolila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje. A peta protega je ljubav, osjećam je postojeći u njoj. Ljubav, ta tajnovita dimenzija, satkana od tvari moga sna je manje komplicirana od teorije o njoj.
U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi. Vidim misao o ljepoti života isprepletenu sa svjetlosti koja bdije nad mojim snom. Na tisuće morskih konjića treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani zavijutci plešu i ja u njihovim treptajima prepoznajem sjemenje iz kojeg izrasta sveti gral, srce u čijem središtu svjetlucaju oči boje sna.Velika svjetlost nedefiniranih boja se uvlači u moje nutarnje oči. Stojim na pozornici stvarnog života, a snenost me odvodi u kraljevstvo metafizike gdje susrećem anđele i svoje rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Zbilja, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koju sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati i opraštati, ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim san istinskog sanjara.
U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi. Vidim misao o ljepoti života isprepletenu sa svjetlosti koja bdije nad mojim snom. Na tisuće morskih konjića treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani zavijutci plešu i ja u njihovim treptajima prepoznajem sjemenje iz kojeg izrasta sveti gral, srce u čijem središtu svjetlucaju oči boje sna.Velika svjetlost nedefiniranih boja se uvlači u moje nutarnje oči. Stojim na pozornici stvarnog života, a snenost me odvodi u kraljevstvo metafizike gdje susrećem anđele i svoje rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Zbilja, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koju sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati i opraštati, ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim san istinskog sanjara.
"Uistinu se može i budan sanjati." čujem svoju misao u titrajima morskih konjića.
Zlaćane spirale se spajaju u iluzije prošloga života. Kao na fimskoj vrpci moje misaone kinoteke prohujaše godine u kojima nisam uistinu živjela.
"San je ljepši jer on nije debeli pokrivač noćne tame, on je koprena isprepletena od jutarnjih mirisa." titraju moje misli i ja se sjedinjujem s mirisima.
Postajem lepršavi veo i osjećam kako najdublje skriveni, do sada nespoznati unutarnji strahovi postaju činjenice s kojima se mogu boriti. Oslobađam se dualizma, san i zbilja se organski spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju kristalni labirint mog istinskog postojanja. Osluškujem zvuke struna ciganske gitare, vidim ljubav prirode u prirodi. Granice nestaju, a onaj, do sada tako skučeni horizont, moj mali svijet zatvoren samo u odjeću teoretskog znanja, se širi, postaje osjećanje osjećaja i dobija za mene drugo značenje. Ljubav, ta tajanstvena peta dimenzija, me odnosi na dveri vremena i sjedinjuje s univerzumom.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen