taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 23. August 2011

Stella Maris...







Stajala sam na šljunčanoj obali u zagrljaju svjetlosti zvjezde mora.
Pružala sam ruke ka tek naslućenom suncu i slušala molitvu majci nad majkama.
"Ave maris stella,
Dei Mater alma
Atque semper Virgo
Felix caeli porta."
Iz kaosa nedosanjanog sna,
iznenada,
treprav i snen,
iznjedren iz zvjezdanog praha,
je dolepršao Kairos na dlan.
Očutih ljepotu, sreću i moć sadašnjeg trenutka i dotaknuh razigrani pramen na njegovu čelu. Oči dječaka boje sna iznjedriše svjetli pogled na obali mraka i sunce probudi želju, uskovitla san, treptaji njegove zvjezdane duše, me dotaknuše kao maestral u sutonu sparnoga dana, razbijajući tugu zbog odlazećeg ljeta.
Opijena blagošću njegova glasa
zaustavih trenutak,
lagani čun zaluta među tek procvale morske cvjetove.
Na laticama blještaše neisplakane suze,
ljubičasti odsjaj umirućeg sunca,
i
galija puna neprocjenjivog blaga
progovori jezikom ljubavi.
Ljeto, to naše naglo ljeto, je spustilo zavjesu
na pozornicu ludovanja,
na scenu života je jesen stigla
koprenom tihovanja.
Cvijeće je šuštalo sonatom zlaćanih boja u arboretumu naših sanja,
a pješčani žal je cvjetao Venerinim školjkama.



Stella Maris se zrcalila na svodovlju sna,
bdijela je nad trenutkom sretnog snoviđenja,
iskrila oživjelim isčeznućem tugovanja




Keine Kommentare: