Eoni prolaze, stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima. Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja. Osjetih proljeće u zraku i pupoljci se otvoriše u prekrasno bijelo more, a vjetar donese miris ljubavi.
Berite ruže djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.
Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.
Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.
Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !
dijelovi pjesme "Svetkovina ruža" Tin Ujević
Berite ruže djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.
Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.
Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.
Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !
dijelovi pjesme "Svetkovina ruža" Tin Ujević
Udišem ljubav i srce titra poezijom koja me je vraća u san. Osluhnuh što mi srce poručuje svojim sjećanjima. Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce. Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i ruža. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoče snagu našeg proteklog vremena. Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a veliko bijelo more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva da uđem u jedrenjak koji će me nositi pučinom života. Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti. U ovom trenutku kojeg gledam srcem se sjedinjuju stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe same u oluji ruža spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je građevina mojega života. Veliki graditelj o kojem ovisi njena arhitektura je Vrijeme, pisano velikim slovom. Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživiti sjećanja iz oluje ruža, postajem stih Tinove pjesme i osjećam da osjećam da ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu. Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz oluje ruža, šapućem mu najljepšu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja. Zatvorite vrijeme u srce, tu ćete ga osjećati svakim njegovim treptajem jer vjerujte mi vrijeme je sjećanje i kada nas napusti prepušteni smo zaboravu.
Ovu prekrasnu fontanu sreće posudih od Alius, nježnog nicka sa portala Magicus. Moja oluja ruža i njena kreativna slika se sjediniše u osjećanje osjećaja LJUBAV.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen