taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 9. August 2011

Dramaturgija žudnji u zlatotisku vremena...







Bilo je kao u nesanjanom snu iako znam da sam sanjala. Lutala sam stazama prohujalog vremena. Osjećala sam istu čežnju koja se pretakala u žuđenu blizinu i postajala dramaturgija žudnji u zlatotisku vremena. U nutarnjoj Platoniji je odzvanjala ponoć, klatno staroga zvonika je otkucavalo broj poljubaca kojima smo ostvarivali rastopljeno vrijeme postojanja. Izgovarali smo rečenice ispisane zvjezdanim slovima nutarnjeg neba, osmišljene ritmom srca, ostvarivane šapatom duša. Ispijali smo teško oporo crvenilo iz čaški kristalnih cvjetova i osjećali slatkoću kapljica božje krvi. Stajali smo na vratima zlaćanog vremena prastarih snoviđenja. Ljubio si me titrajima spirale koja nas je vezivala u klupko svilentastih niti iznjedreni iz erupcije boja. Bili smo na trgu cvijeća i živjeli iskonska jutrenja sreće, odlazili smo na trg ptica da nahranimo bijele golubice koje su nam u kljunu donosile Venerino zlato. Zaustavljali smo se pored fantana svjetlosti i ubirali kristale za novu poeziju suza. Promatrala sam jantarni sjaj tvoga pogleda i ćutila topli dah tvog srca na usnama. Tvoji dlanovi su grijali moje promrzle ruke i skidali s njih januarsko inje prošlih zima. Trenutak se širio u vječnost išaran bojama kojima smo nadjevali imena nepostojeća u vokabularima. To su bile naše boje iznjedrene iz dramaturgije naših želja. Iznad Platonije se širo beskraj oceana sa pješčanim žalom na kojem smo biserima ispisivali ljubavne stihove i pretvarali ih u život. Orionovo sazviježđe se smiješilo našim pokušajima da dosegnemo zvijezde titralo je tvojim očima koje sam zlatila žudnjom da se zauvijek utopim u dubini tvog pogleda. Renesansa sna se obajvljivala tek procvalim mimozama u perivoju duše, trg cvijeća je zamirisao pramaljećem sna, na trgu ptica su bijele golubice gugutale baladu od ljubavi. Nevidljiva ruka sudbine je slomila Longinovo koplje koje sam godinama nosila zabodeno u duši i na mjestima gdje osjećah stigme izdaje procvjetaše ruže, pupoljci zaostali iz vremena neboja zasjaše paranomazijom naših boja. Nebeski pijano je svirao preludij srcozorju.  Pretakao je sinje more prijašnjih tuga u blještavilo svitanjsko- sutonskog zlatokosja sreće, u zlaćano- zlatni aurum zlatonosnog sjaja našega života. 




Keine Kommentare: