taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 10. August 2011

Dramaturgija istine, amuleti koji nas brane od zla...




pjesma iz zbirke Amuleti, izabrana u riznici Pasamakodi Indijanaca:
ZVJEZDE
Jer smo zvjezde. Jer pjevamo.
Jer pjevamo sa svjetlošću.
Jer smo ptice koje rađa plamen.
Jer preko cijelog neba širimo krila.
Naša svjetlost je naš glas.
Mi zasjecamo put duši
na njenom putu ka smrti.
Jer nas troje iz plemena smo lovci.
To troje love medvjeda.
Jer nikada ne bješe vrijme
u kome ovo troje lovilo nije.
Jer gledamo na brda sa prezirom.
Ova pjesma je pjesma zvjezda.




Osjećam sjaj zvjezda sa neba svjetske poezije, uranjam u eksploziju boja pjesama pisanih u vječnosti, u fontanu poetske svjetlosti, u oluju srca i ruža i osjećam da postojim izgubljena u dubini tvog pogleda, u kristalima jantarnoga sjaja slična  leptirici uklesanoj u kamenu pravremena. Silueta moga bića nestaje u zlatu tvog nutarnjeg sunca i prerasta u sliku postojanja u licu vremena. Pronalazim se uvijek istinitu iz zrcala svijesti, u koridorima kristalnog labirinta otkrivajuće i priznavajuće sebe sebi. Vidim svoju odoru satkanu od najfinijih niti osjećanja osjećaja, sa ožiljcima koje dobih koračajući hodnicima nepostojeće tmine. U prototipu istine nazirem izgubljenu sebe u vihoru trenutka i otkrivam puteve koji napuštaju sjenovite obronke lažnog postojanja. Tmina je tek iluzija nesretnih, oni u njoj traže krivca za svoju neosjetilnost osjećaja sreće. Na travnjaku tvojih misli se igram sa leptirima tvoje duše, osjećam miris tvoga ružičnjaka i prenosim sjemenje ljubavi u dubinu sebe. Bude se davno zatomljene želje, misli se roje u perivoju srca i oplođuju kristalne cvjetove žudnji. Slutim snagu našeg biverzuma, te svilane u kojoj leptiri tkaju tkivo sreće.  U središtu tog vječnog sklada izvire život i pretače se u svetu krv kojom gasimo žeđ i tažimo glad za snovima. Zaustavljena kao titraj vječnosti na obalama tvoga oceana osjećam nježnost tvojih očiju i snagu tvoga pogleda, ćutim čulnost tvoje čiste duše i otrkivam tajne misterije čuvane na dverima vremena. Ljubav se pretače iz vječnosti u sretan trenutak i nepostojećim riječima zatvara kristalni krug u poeziju našeg tihovanja u sveprostornom svevremenu svjetlosnog zagrljaja. Srce, ruže, bijela golubica, zvjzdani prah iznjedreni iz poezije drevnih naroda postaju amuleti koji nas brane od utapljanja u monotoniju neživljenja.




Keine Kommentare: