Ljubav je vječna renesansa duše, blagost srca, iskušenje postojanosti. Ona je blaženo blaženstvo u laguni dobro poznatih zagrljaja, sigurna u svojoj nagosti, nevidljiva za znatiželjne, neosjetljiva na požudne, uvijek lijepa u zrcalu istih očiju, sretna u svojim lucidnim trenucima. Ponekada stoji na libri zatomljenih želja, u treperavosti potisnutih uzbuđenja, i ogrnuta haljama nepovjerenja traži onu daleku zvijezdu izgubljenu u magli prošlih godina, u orkanu neminovne sudbine, u simfonijeti prelaženja u godine smirenja strasti, u godine nove inicijacije duše. Podižem pogled ka nebu i vidim ljepoticu ogrnutu zlaćanim ogrtačen satkanim od tkiva nebeskog vretena, osjećam njenu vječnu siluetu u srcu i vičem. Pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog davnog sna. A ona, čudesna boginja satkana u tkivo svake žene, uvijek gluha kao tetrijeb, sa znakovima starenja na tijelu luta snovima, ponekad postaje tamničar slobodi i tiho jeca nad ranjenim suncem mladosti. Promjenimo obrazac, razotkrijmo mit koji nas prati tisućljećima, stanimo pred svoje unutarnje zrcalo i pomirimo se sa činjenicom da je vrijeme produktivnosti završilo, ali nemojmo pristajati na vrijeme tova, na ono tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje. Mi nosimo u sebi Afroditine i Erosove gene, mi smo "osuđene" da budemo i ostanemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna življenom životu. Izađimo svijesne sebe i svojih godina pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je Magna mater ostavila u naslijeđe, budimo ono što jesmo žene sa spletom godina u sebi, sa onim čudesnim cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio nevidljiv, ali samostojan u našim srcima.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen