Suncozorje...

Na tvom ramenu se bilo nataložilo breme jesenjskih kiša u kojima smo utapljali ranjivost neobranog grožđa na obroncima vremena. Nudio si mi poeziju suza ispisanu na dlanu trenutka. Usnama si ljubio žudnju u mojim očima i šapatom duše dozivao usnulog zanesenjaka u meni. Blaženstvo postojanja se gubilo u maglovitom horizontu iza kojeg se objavljivala duga zimska noć. Ostavljala sam te u bjelim dvorima i odlazila u vilu na jezeru da naučim izlječiti sebe, da bih mogla biti svjetlo na tvom putu ka ozdravljenju.  U arhetipu kolektivne svijesti pronađoh zvijezdu vodilju i krenuh stazom davno upisanom u knjizi velikog učitelja podsvjesnih nepostojanja. U Jungianskoj mudrosti  osjetih snagu samoizlječenja, osjetih čaroliju u sebi, otvorih vrata srca i krenuh mostom između svijesti i podsvijesti.  Uđoh u galeriju iscrtanih simbola u kojima prepoznah arhetipske sile koje su ovladale svjesnošću i gušile spoznaju. Krik ranjenog galeba me vratio u stvarnost, osluškivala sam bubnjeve šamana vremena i čula grohotan smijeh krojača moje virtualne sudbine. Dotaknuh prelomljeno krilo velike ptice i osjetih titraje njegove boli. Stajala sam nad provalijom bezdana svijesti i osjetila ponovo strah. Stajao si na vratima smrti, u nedohvatnim daljinama nepoznate prostornosti u kojoj nije bilo mjesta za moje suze. Promtrala sam tvoje lice bez osmijeha, oči su bile zatvorene, nisam se mogla utopiti u dubini tvoga pogleda i pronaći utjehu. U tišini odaje sam osluškivala kapanje eliksira kojim su cesari bijeloga carstva održavali tvoje postojanje na ovozemaljskim stazama. Udahnuh bijelo svjetlo i zakoraknuh putevima ka suncu. U zenitu ekliptike vidjeh nestajanje sjena i osjetih bliskost sa onom drugom ja koju zaboravih u izrastanju u ovo ovdje i ovo sada. Spoznah prolaznost fizičkog postojanja u iluziji vječnosti. Zazvah vrača trenutka koji je obznanjivao postojanost u treptaju oka. Na njegovim dlanovima se ogledala ranjenost ptice u silueti mandale izlječenja. Povjerovah mu i ne očekujući čudo dobih sve. Ljubav se nadvila ranjenu pticu i udahnula joj snagu anime candide. Jutrilo je na obzorju kada si otvorio oči i šapnuo mi, noćas sam bio daleko, jako daleko, bio sam na vratima vremena. Krhotine razmrvljene boli se složiše u mozaik na zidu hrama u kojem je dogorijevao lumin vjerovanja. Svijest je skupljala pepeo prohujalog vremena u urnu koju bacih u rijeku zaborava.  Doživjeli smo suncozorje spasenja. Uzavrelost boje kojom Sofija kiti mladi dan, danas omata naš život i preobražava ga u ljubičasti san.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/