taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 27. August 2011

Odnesite me braćo...




Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
u starom jedrenjaku negdje daleko
i ostavite me samog s mojom gitarom
neka mjesto mene živi drugi netko.

Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
gdje ništa više nije po starom
i izgubite negdje na otoku nekom
mene sa psom i gitarom.

A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu. 

Odnesite me braćo na drugu planetu
nevjerna je meni ova zemlja stara
na drugoj planeti sretni ćemo biti
moj pas, ja i gitara.

Odnesite me braćo iz ovog života
sve što voljeh tu bez traga nesta
izgubite me negdje s mojom gitarom
il'bolje ukopajte s mjesta.

A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu

Zdenko Jelčić




Osluškujem glas trubadura sa gitarom i čujem tvoju pjesmu u osrčju sna. Volim tvoje oči u kojima pronađoh davno izgubljeni san. Utopih se u nepatvorenosti tebe i na dnu tog nježnog beskraja pronađoh sebe. Zaustavih se na koraljnom grebenu tvojih dubina osjećajući rađanje prostor- vremena inače nedohvatnih visina. Promatrala sam padanje zvijezda i shvatila da se ta vanjska predstava događala u vremenu prije našeg vremena. Uživajući u iluziji trenutka osjetih kako se zvjezda padalica iskri u tvome pogledu i pretače jantarnim zlatom u moje oči.  Sagradio si most vjerovanja i preveo me preko Letine rijeke u carstvo slijepih snova. Očutih da ne želim zaborav, jer kroz naše noći tutnje samo lijepa sjećanja koja zatvaramo u trenutak uspomena. Između rađanja i umiranja je tek slabašna nit kojom se sidrimo u vremenu, kapljica rose na zrncu pješčanog sata u kojem se ogleda grijeh i oprost, pokora i pročišćenje, korizma i uskrsnuće. U toj maloj vječnosti se događa život nedjeljiv od sjećanja i nadolazećih žudnji. Kako je lijepo razbijati kukuljicu, oslobađati leptire spoznaje i gledati kako tkaju svilenkastu mrežu u koju hvatamo sretne trenutke postojanja u zbilji. U artimiji ritma srca se čuje tišina suglasja protoka našeg vremena. Čujem šapat davne pjesme ispisane rukom moderne šeherzade. Shymborska mi šapuće....Hvala ti srce moje što prestaješ otkucavati svoje probne otkucaje i odnosiš me u vrtloženje načela prostor- vremena.







 

Keine Kommentare: