Otvorih kutiju od snova, škrinju u koju godinama slažem odsanjane i nedosanjane trenutke neke nepostojeće stvarnosti. Rado lutam obroncima uspomena i ubirem cvjetove sjećanja koja me ponekad rastužuju, ponekad ushićuju, a često oplemenjuju željom za korekturom, ponavljanjem, ispravcima, popravcima nedorečenosti proživljenog, nedožvljenosti izrečenog. Život je velika gala predstava na sceni svjetskog teatra, premijera bez mogućnosti reprize, nenapisana drama jer drama je izmišljen oblik predstavljanja ljudske nutrine. Teško je pisati život i onda ga igrati, život igramo, a onda zapisujemo proživljeno. Uranjam u rijeku sjećanja i odvajam trenutke, raspršavam protočnost mlaza u kapljice u kojima naslućujem odraze zagrljaja Psihe i Amora, duše i ljubavi jer život je ipak samo ljubav odjevena u različite odore koje je moja duša tkala. Lutam umijećem vremena, misaonom Proustianom, kolažom u koji sam impregnirala otiske i utiske mojih koraka kroz svevremenost žuđenih istina. Zaustavljam se u dimenziji istrgnutoj iz oblaka, plešem pod kišom, tom poezijom suza moga nutarnjeg neba. Ćutim nedostajanje srži u drugovanju sa jednim djelom prošlosti, osjećam prazninu koju pokušavam ispuniti pretačući ovo sada u ono neproživljeno jučer. Znam da je to čisto gubljenje vremena, osjećam kako me taj vakum odbija, čujem šapat krhotina razbacanih po Elizejskim poljanama svijesnosti. Kroz okno neba promatram svijet u kojem tražih utjehu, ali teško je pronaći utjehu kada tugaljivi tonovi nadjačavaju vapaje želja. Prohujalo vrijeme je odrađena pokora u kojoj nisam pronašla spas potopu nekih ideala. Stojim nad grobom bezimenih osjećaja i pokušavam im nadjenuti imena, darovati im okus, zvuk, miris, očutiti ih ponovo, pomiriti se s njima i krenuti u novo srcozorje oslobođena utvara prošlosti. Ti stojiš na rondou naših puteva, izranjavan, ali miran. Bila si mi utjeha u vremenu strahova, šapućeš ohrabrujući moju sadašnju nemoć. Prestala sam voljeti sebe, odgovaram. Nedostaje ti kapljica samoljublja da bi osjetila da je vrijeme tihog umiranja prošlo, bodriš me osmijehom iznjedrenim iz tvoje čiste duše. Pokušavam pronaći one davne tragove koje smo prekrili nepostojanjem u vremenu, priznajem sebi i tebi nutarnju slabost. Ti si ranjeni iscjeljitelj, potvrđuješ moju naslućivanu dijagnozu. Otvorila sam škrinju snova, izronile su siluete noćnih mora, jecam tišinom prestrašene duše. Nemoj ponoviti grešku koju je učinila Pandora, ostavi kutiju otvorenu da iz nje izroni i nadanje, jer nadanje umire posljednje, miluješ me šapatom srca i jantarnim pogledom utiskuješ zvijezdu vodilju u moju svijest. Gledaš me dubinom srca i raskrinkavaš lice sumnje u mogućnost zalječnja još uvijek otvorenih rana na odori moje duše. Uranjam u okna tvoga neba i naslućujem nježne odraze čuvara i lađara naše životne galije, osjećam nestajanje snage sile teže koja me je prizemljavala u učmalosti palanke mediokritetskog samosažaljenja. Šutim, prepuštam se tišini ovog čutozorja ljepote. Ostajem uz tebe i onda kada oluje najave rušenje svijetova, istrebljenje zadnjih cvjetova u perivoju snova, govoriš mi jezikom ljubavi. Pružam ruke i pretačem dugine boje u rapsodiju sreće koja se jutros ozrcalila na obzorju svjesnosti.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen