taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 14. August 2011

Umijeće samotno i zanat svoj...






Umijeće samotno i zanat svoj
Ja vježbam u tišini noći
Kad samo mjesec nebom bjesni
A ljubavnici u postelji
Sve svoje grle muke,
Kraj raspjevanog svijetla trudim
Ne za tišinu niti hljeb
Ni da se gizdam ni da tržim
Dražima
Bjelokosnim pozornicama
Za priprostu tek plaću radim
Najtajnijeg mi srca.

Ne za gorkog odmetnika
Pod bijesnim mjesecom ne pišem
Tim poprskanim stranicama
Mrtvacu naprasitom ne,
Sa slavujima i psalmima,
Za ljubavničke samo ruke
Što grle boli vjekovne
Što ne plaćaju niti mare
Umijeće turobno i zanat moj.

Dylan Thomas

Prevod: Nikica Petrak




Tvrdnja o nedjeljivosti atoma je davno pohranjena u kristalnu škrinju na dlanu poete iluzionista iz koje on danas vadi nadhnuće i piše poeziju kristalima, našim šutljivim učiteljima. U nedjeljivosti djelića se krije istina Zenonove tvrdnje da nikada ne možemo uroniti u istu rijeku, da je promjenjivost nepromjenjivosti  usidrena u genomu vječnosti. Na sceni velikog svjetskog teatra se događa život, igra koju mimikom i glasom preobražavamo u trenutke tuge ili sreće, plača ili smijeha, ljutnje ili radosti, smrti ili ljubavi. U bujicma drevnih stihova, u ponornicama osjećanja osjećaja kapljice postaju virovi sveriječja ili jecaji tišine. U katarzi duše se događaju tragedije i komedije, šapućemo drevnu senteciju homo sum, nichilhumani a me alienum puto, ništa ljudsko nam nije strano i smijemo se grohotom duše ili plačemo tugom srca. A onda iznenada, u samo jednom treptaju oka se dogodi čudo. Osjetimo da su arene u kojima su gladiatori bili statisti cesarovoj pohlepi i prodavli se kao žrtve izričaja panem et circenses, uranjamo u quintesenciju stvarnosti, u istinsko bezgraničje ljubavi. Odbacujemo umornu i lažnu stranu svoga bića, gradimo  poveznicu sa sobom i počinjemo igrati nenapisanu bajku u kojoj ljubav igra glavnu ulogu. Ne zaustavljamo se u predvorju hrama, prolazimo kroz dveri vremena i zastajemo na oltaru trenutka i gradimo civitas solis. U sedam kristalnih krugova koji se uzdižu ka nebu postojanja je vrhovna svećenica ljubav, u spiralnoj dinamici osobne galaksije uranjamo u središte sanjanih ljepota, u naravnost postojanja u svevremenu i sveprostoru. Pod sunačnom kupolom želja se žuđena blizina pretače iz sna u zbilju, statua mramornog Amora se pod kapljicama fontane čežnji pretvara u let Kondora, u poeziju drevnih oceana u kojima su se  skrivale sedefaste školjke pune bisernih trenutaka sreće.




Keine Kommentare: