Dramaturgija sna...

Zaustavih se na mostu iznjedrenim iz titraja zlaćane spirale. Vidjeh iskrenje sjaja očiju božjih i začuh šapat sa nebeskih visina. Postmoderna znanost je oslobodila prostor sveprostorne potpunosti. Vrijeme je postalo prostorna svevremenost, pa se prostor sam više ne koncipira kao inertan, kao ono drevno "tu" koje je trebalo biti nečim ispunjeno. Svjetlosnu dimenziju prostor- vrijeme  stvaramo postojeći u njoj, a postmoderno razmišljanje nam onemogućuje pristup prostoru i vremenu kroz svjedočenje i povijesno promatranje. Svjetlosni zagrljaj svevremena, protega prostor- vrijeme se ne pretače jednosmjerno u trenutak spoznaje, ona je umreženo tkivo naše svjesnosti o njoj.  Ne postoji mogućnost istinskog putovanja  kroz prostor- vrijeme, ali u dramaturgiji sna nam oponašanje omogućava povezanost s pojmovima prirode, prirodnosti, kulture i iskonskih sanja drevnih sanjara. Oponašamo li prohujalo vrijeme ili nam je blisko okretanje vjeri preko koje tonemo u bezvremenski san ili mudrost kojom stvaramo svoju prostorno- vremensku dramaturgiju sna u kojem sretni živimo.

Na terasu se preko mirisa ružinih cvjetova i lovorovog lišća uspinjala ponoć. U spiralnoj dinamici noćnog tihovanja osluhnuh šapat žudnje i dozvolih tajanstvenoj ptici da sleti na moj dlan. Iz ružičnjaka sna se širio miris opijuma i odnosio me u neko drugo vrijeme, u renesansu drevnih sanja.Volio si me uzdasima odbjeglim sa scene velikog svjetskog teatra, milovao si me dlanovima drhtavih latica na kojima su se iskrile suze satenskog neba koje nas je štitilo od hladnih pogleda izgladnjelih snokradica. Uranjali smo u dramaturgiju duše koja je ispisivala riječi koje su lepršale kao noćne leptirice oko nas. Ljubio si me baršunom davno napisanog stiha, ti bezimeni pjesnik koji je tragediju pretvarao u lakoću postojanja u drevnoj priči. Neću te zvati imenom  nego ljubavlju jer je ljubav vječna blagost odbjegla sa ratišta taština, šaputala sam glasom otrgnutim sa pozornice nekog prohujalog trenutka. Ti si satkana od slova otrgnutih iz srca tvorca tragedije, pretvorenih u nisku iskukičanu nitima magije njegove sanjarije.Oslikana si besmrtnošću zlatnog pera nevidljive ruke, omotana koprenom tajnovitosti iz koje se rađaju cvjetovi ljubavi, tvoj glas me odjevao u žudnju i mrvio kamenu čahuru srama kojom se branih od nečeg bezimenog u sebi. Ponoć je odlazila nevidljivim stazama prolaznosti, jutrilo je na horizonstu sna, a ružomore oko nas je otvaralo svoje dlanove i darivalo nas pjenušavom kupkom smiraja strasti. Osluhnuh titraje svjetlosnog zagrljaja bezvremena i začuh cvrkut ševe koja je, dramaturgijom novozorja, najavljivala srcozorje ljubičastog sna koji još uvijek živimo.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/