taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 15. August 2011

Nikin stijeg...






U tajanstvenoj osjetilnosti moje duše ćutim čujnost moga ovozemaljskog bića. Osjećam pogled nevidljivih očiju vječnosti, osluškujem sazvučje suglasja titrajućih struna u koje se slijevaju titraji svevremena. Čujem jecaj tišine u fjordovima hladnog  oceana i odgovore riffova iznjedrenih iz pukotina srca svemira. Na Levantu svijesti se budi praskozorje čulnosti i otvara kapije hrama u ružičnjaku mladoga dana. Čuvarica mjesečeva srebra nestaje iza obzorja odnoseći siluete koje su noćas plesale svoj krabuljni ples u predvorju snova. Velika zlatna hostija se uzdiže iz dubina i sveti panoramu duše mirisom tamjana i mirte. Bježeći pred plamom Nikina pohoda iz dubine duše nestaju zadnji titraji mraka odnoseći sa sobom čujnost tugaljivosti noćnih utvara. Ovjekovječeno vrijeme trajanja u lakoći srca otvara dveri dušozorju i grli utjehom novorađanja u tankoćutnom šušnju  ljubavi. Ljubim te poezijom suza i pjesmom kiša koje ispiru tragove izbrazdane nemilosrđem koraka tužnih sjećanja. Tvoje usne se oblikuju u oltar  katedrale u kojoj sam krštena. Ljubiš me usnama punim blage milosti i nedozvoljavaš mi osvrtaje ka praznini ništavila, ka raspelu na kojem sam bila sjenkama tmine žigosana. Grliš me zadržajem sreće i šapućeš da osim nas ovdje ne postoji nitko, da se u poeziji suza zrcale okna ljubavi. Oko nas se množe prebiračice biserja koje pretvaraju u zrnca optužbe kojom ispiraju tragove grijeha u svojim dušama. Ucviljene bičuju trenutak ljubavi jer su nestretne zbog nedodira dodira u kojem bi možda osjetile ožiljke koje su same stvorile na duši. Mi živimo u svetoj žuđenosti ogrnuti mirisima tamjana i mirte, uronjeni u slasti žudnji i iskukičanoj čipki iskonske zaljubljenosti. A one izgaraju na oltaru  zloljublja, u astralnoj dimenziji izgubljenog blagodarja. Daruješ ni Nikin stijeg satkan od struna sreće, grliš me milošću zaljubljenika u ljubav i na zidovima hrama crtaš ikone optočene zvjezdanim prahom vječnosti koji se širi u koljevku našeg postojanja u iskonu ljubavi.





Keine Kommentare: