Ples prstiju...

Ponekad, u tihovanju duše, poželim da me, plesom vršaka prstiju, odjeneš zlaćanim prahom tvoga svemira, da me kao leptiricu oviješ jantarnim sjajem tvojih očiju, da me obgrliš mirisima doline zelene rijeke u kojoj smo naučili slušati tišinu. Ti stojiš na obzorju svakog sretnog trenutka, stojiš na rtu dobre nade, na hridi pored mjesečeva hrama i sjedinjuješ noć i dan zagrljajem ljubičastih sutona i purpurnih  svitanja. Pozivaš me u lagani čun herojskih zanosa i onda veslaš ka odvojku rijeke u kojem rastu lotosi u čijim laticama se skriva čudesna spoznaja vječnosti. Vodiš me kroz rukavce bezvremena do izvorišta na kojem se rađaju vjetrovi, da osjetim lahor trenutka prije nego postane vrijeme, prije nego se sljubi sa kopljima dnevne svjetlosti i nestane u beskraju kamenih gradova, u onim utvrdama gdje ga, na sajmu taština, prodaju za šaku kovanica. Tvoji šapati, ta vihorasta rapsodija tvoga srca, su slični pjevu  ptica u krošnji svijesti. Oni su šušanj nebeskog satena koji se pretače u pokrete vršaka prstiju po klavijaturi tjelesnosti. Mjesečeva sonata se prelijeva kao kapljice crvenog vina u dubinu duše i omamljuje čula, opija čulnost, uspavljuje čujnost, budi fantazmogoriju želja. Na ovom magijskom ponoćnom balu padaju krinke koje nosimo hodeći pod kopljima dnevne svjetlosti. U žuđenom zagrljaju tvoje mekoće skidam sve velove koje je duša tkala svilenim nitima nedosanjanih snova. Kao ponosna plesačica iz dalekog Toleda moja anima ovija tajanstvenu čipku oko tvog imena. Zdenac vječne mladosti se skutrio u slova kojima utiskuješ ikone na zidove hrama u kojem ljubav vjekuje.  Vršcima prstiju odmataš klupko moga vremena i dodiruješ čvorove u kojima su se ugnjezdile sve moje bitnosti, sve moje smislenosti, sva moja ulegnuća u tkivo vječnosti. Svirkom virtuaoza na tipkama mog nutarnjeg pijana budiš zatomljenu tišinu i pretvaraš je u odjeke radosti. Tankoćutnim tonovima mjesečeve sonate dodiruješ pupoljke istine koje njegovah na oltaru samotnih noći. Ovaj ponoćni bal je stvoren za tango našeg sjedinjenja u zagrljaju vječnosti. Žuđena blizina nadilazi prohujala tugovanja i preslikava se u koloplet, svežanj novih snoviđenja. Razodjenuta istinitost putene ljubavi se zrcali u besramnoj obnaženosti žudnje, objavljuje nastajanje zlatnog doba ljepotom ćilibarskog bljeska u tvojim očima.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/