taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 22. August 2011

Omamljujuća kukuta...





" Za ljubav je potrebna izvjsna bezazlenost....Ti je imaš. Sačuvaj je, to je Božji dar. Ako je jednom izgubiš nećeš je više nikada vratiti...Rekoh: bezazlenost. Samo zavidljivci to nazivaju glupošću.
Neka te ne boli. To nije mana, to je dar Božji.
Ti znaš što ja mislim. Čista duša, još nezaražena ni skepsom ni 'inteligencijom'. Hajde, pij u čast bezazlenosti, gluposti i svega što uz to ide... u čast ljubavi i vjere u budućnost, u čast snova o sreći, u čast bajne gluposti izgubljenog raja." Tagore




Dodirujem ranu skutrenu iza ožiljka prohujalog vremena. Čutim kako bridi vatrom nutrine i pretače se kožom zatvarajući tijelo u oganj trenutka. Živim davnu bol da bih dušu oslobodila od tugaljvih primjesa moja svjesnosti. Ispijam ponuđeni mi pehar pelina i gorčinom ispirem otrove naslagane u sjećanjima, pretačem ih u oklop Zenonove kornjače i puštam da mi dokazuje brzinu prolaznosti ovozemaljskog puta, da me uvjeri da sam uvijek tek na polovici pređenog puta ka zvjzdama. Kopljem sudbine otvaram ciborij i pozivam svećenice Vestina hrama, Vestalke da mi čuvaju ognjište sreće, da mi šapuću o sjaju Heleninih očiju i težini Prijamovih suza. Tražim izgubljenog ludensa u bespuću nepostojanja da mu darujem Diogenesovu svijeću, da pronađem čovjeka u sebi.

Čitam stih poeme Aslana Mahmutia,
"…popio bih sokratov otrov.
umro bih smrću seneke. pisao sam ti
pisma. pisao sam ti. pisao usnama po
koži. šaputao. vodio te kroz noć. nežno
milovao. pokazao ti okean…."

i osjećam omamljujući okus kukute u ustima, legendarnog otrova ispijenog usnama Kleoptrina slomljena srca i Sokratove slomljene duše. Utapljam se bolima prohujalog vremena i žrtvujem ovaj trenutak da bih u drugi zakoračila sretna srca i čiste duše. Čitajući poemu živim pjesikove sjene pojavnosti, vidim kako zvjezde padaju u more, hvatam ih dlanovima sna i darujem ih tebi dječeće očiju boje jantara. Iz tvog pogleda izlijeću leptir i leptirica i lepršaju nad oceanijom drevnih snoviđenja, miluju me svilenkastim krilima i ispusuju poeziju izlječenja na mojoj koži. Pod svjelošću Diogenesove svijeće susrećem ljubav ogrnutu čovjekom u tebi i sretna sam. 



Keine Kommentare: