taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 9. August 2011

Dramaturgija vrtloženja trenutka sreće...






Na dverima vremena sretoh šutljive mudrace koji jecajem tišine tkaju spiralno vrtloženje trenutaka sreće. Smiješili su se mojoj neodlučnosti. Smijem li napustiti vrijeme upitah siluetu mislenosti. Imaš li hrabrosti osjećanjem osjećaja zakoračiti u vječnost?, začuh glas vjetra u rapsodiji boja sna. U dijamantu iznjedrenom iz zagrljaja duše i materije vidjeh prelamanje svjetlosti i prepoznah obris lika ljubavi. To su bile oči moga trenutka, dva blještava jantara u kojima se zrcalilo porijeklo života. Zakoračih u vrtlog nevidljivih struna i osjetih nestajanje čvrstoće tijela u zagrljaju nježnih dlanova. Zagledana u bezvremenost koja se širila u beskrajnost osjetih konačnost fizke u beskonačnosti metafizike. Osluhnuh tihovanje vrtloga u kojem su se širile silnice polja ljubavi. U središtu krugovanja vira oćutih tvoju snagu. Prepustih se milovanju struna koje su me preobražavale u iskon postojanja, u djeliće cjeline koju nosih kao znamen postojanja na ovozemaljskim stazama. Vidjeh moje nastajanje u mimohodu niti koje su izranjale iz srži bitka, iz savjesti fizike. Bila sam kristal u srcu svemira, zvjezdani prah u beskraju neba, latica ruže na Elizejskim poljanama, kapljica rose na zrnu pjeska, djelić irisa u oku dinosaurusa, vlat kose na glavi pračovjeka, bora na licu cesarice snova, titraj Julijinog uzdaha, nit svilenog šala na vratu Izadore Dankan, djelić sna mojih roditelja iz kojeg se rodih da udahnem snagu čuvarice Lunina hrama. Ti si stigao u dramaturgiju sretnog trenuka noše vjetrom sa obronaka Arkadije i donio okus obranog grožđa iz doline smaragne rijeke da kapljicama mladoga vina ugasiš moju žeđ za nedosanjanim snovima. Trenuci iskre snagom riječi ispisanih u pjesmi nad pjesmama, blješte dramaturgijom trenutka sreće koja se pretače u stvarnost života na obroncima vječnosti.




Keine Kommentare: