U labirintu ruža vidjeh Ljubav i osjetih kako se njeno tijelo pretvara u valove i ćestice koje se počeše širiti trenutkom. Trenutak je trajao i ja spoznah da ga svojim postojanjem u njemu produljujem u vječnost, pretvarajući ga u osjećajno misaoni- osjetilno- osjećajni labirint. Ljubav očiju boje sna, ta peta protega koju otkrih u sebi, se skrivala u njegovom središtu. Neotkrivena i nepripitomljena neman, koja je ponekad proždirala moje misli, postade pitoma ljepotica ovog trenutka. Pozvah je da se samnom vrati u život, ali tada shvatih da se iz labirinta ne izlazi jednostavno.
Gdje je početak, a gdje kraj osjećajno misaonog labirinta u kojem se sada nalazim. Tisućljećima on skriva u sebi tajnu puta ka konačnom spasenju.
Gdje je početak, a gdje kraj osjećajno misaonog labirinta u kojem se sada nalazim. Tisućljećima on skriva u sebi tajnu puta ka konačnom spasenju.
Zar on nije bio i ideja u bajki o Ivici i Marici, zar dječak nije umjesto končića mrvicama ostavljao trag da bi se mogli vratiti kući?
Zar on nije bio iskorištavan u arhitekturi, zar nije u umjetnosti bio smišljeno poticaj ljudskom umu na traženje njegovog središta?
Zar nismo kao djeca lutali labirintom ogledala i često na koncu u strahu počeli plakati jer nismo više mogli pronaći izlaz?
Zar on nije bio iskorištavan u arhitekturi, zar nije u umjetnosti bio smišljeno poticaj ljudskom umu na traženje njegovog središta?
Zar nismo kao djeca lutali labirintom ogledala i često na koncu u strahu počeli plakati jer nismo više mogli pronaći izlaz?
Bio je korišten kao središnje mjesto u katedralama, ugrađivan na svjetskim trgovima, pravljen u parkovima, njegovim imenom je nazvan i naš centar za ravnotežu, njegovom spiralnom dinamikom nastaju naše misli i naši osjećaji. Ljubav mi se smješila iz središta labirinta ruža i pružajući ruke osvijetljavala put kojim moram krenuti. Tisućljeća, skupljena u sretni trenutak, postadoše putokaz i ja se, nošena osjećajem, nađoh na vratima vremena.
Ulazim u svijet čudesnih niti podsvjesti i vidim slike iz vremena prije pamćenja, preda mnom se otvara svijet prije sjećanja. Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog ljubavnog čina i osjećam ljubav na izvoru, tu osnovnu energiju svih drugih događanja. Osluškujem šumove svete krvi koji skladaju odu "ljubavi" i onda znam da je ono što osjećam uvijek iznova buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje.
O najljepšem osjećaju, koji se u meni rađao, čini mi se, prije pamćenja i sjećanja, je užasno puno napisano. Najveći pjesnici svjeta, najpoznatiji filozofi, najoriginalniji mislioci su govorili i pisali o ljubavi, ali i površni konzumenti njenog sjaja i oni, koji su je komercijalno iskorištavali, su pisali o njoj i prodavali je na sajmovima knjiga pa je tako taj najvredniji osjećaj ljudskog postojanja postao svakodnevna riječ slična složenicama dobar dan, kako ste, koliko ovo košta i vidimo se sutra.
Trenutak postade kristalna kugla u kojoj osjećam istinu početka, kugla koja se pretvara u renesansnu "Stancu" i ujedinjenjuje poetične stihove s uvijek novim prostorima koje spoznajem. Zanesena tim doživljajem sjećam se da sam u djetinjstvu lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža. Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav kako suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u moju stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim razmišljanjima i stvarala. To je bilo uvijek novo rađanje u mom dugogodišnjem snu u kristalnoj kugli mojega života.
Uspoređujem moje "nove" misli sa onima iz vremena poezije suza, oluje ruža i duševnog nemira i spoznajem da sam već davno težila plavim daljinama nećeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika i doživjele svoj vrhunac u poetičnim riječima Giordana Bruna. Njegovo razmišljanje je bilo nastavak misaonog bogatstva mitologije, antičke filozofije i Firentinske akademije, sna o povezanosti čovjeka i univerzuma. Njegovi stihovi su me pozivali u svijet neobjašnjenog i nedovoljno shvaćenog. U vlaku prema jugu spoznah da je osjećaj ljubavi najljepši dar prirode, simfonija univerzuma, ali i jedan od kompliciranijih oblika mišljenja. Ona uistinu postade zrcaljenje božanskog principa u meni. Da bi to svjesno doživjela i da bi osjetila svu njenu snagu i razumjela njeno djelovanje moram pronaći izvor sna, trenutak kada je sve počelo.
Vratih se ponovo snu.
O najljepšem osjećaju, koji se u meni rađao, čini mi se, prije pamćenja i sjećanja, je užasno puno napisano. Najveći pjesnici svjeta, najpoznatiji filozofi, najoriginalniji mislioci su govorili i pisali o ljubavi, ali i površni konzumenti njenog sjaja i oni, koji su je komercijalno iskorištavali, su pisali o njoj i prodavali je na sajmovima knjiga pa je tako taj najvredniji osjećaj ljudskog postojanja postao svakodnevna riječ slična složenicama dobar dan, kako ste, koliko ovo košta i vidimo se sutra.
Trenutak postade kristalna kugla u kojoj osjećam istinu početka, kugla koja se pretvara u renesansnu "Stancu" i ujedinjenjuje poetične stihove s uvijek novim prostorima koje spoznajem. Zanesena tim doživljajem sjećam se da sam u djetinjstvu lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža. Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav kako suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u moju stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim razmišljanjima i stvarala. To je bilo uvijek novo rađanje u mom dugogodišnjem snu u kristalnoj kugli mojega života.
Uspoređujem moje "nove" misli sa onima iz vremena poezije suza, oluje ruža i duševnog nemira i spoznajem da sam već davno težila plavim daljinama nećeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika i doživjele svoj vrhunac u poetičnim riječima Giordana Bruna. Njegovo razmišljanje je bilo nastavak misaonog bogatstva mitologije, antičke filozofije i Firentinske akademije, sna o povezanosti čovjeka i univerzuma. Njegovi stihovi su me pozivali u svijet neobjašnjenog i nedovoljno shvaćenog. U vlaku prema jugu spoznah da je osjećaj ljubavi najljepši dar prirode, simfonija univerzuma, ali i jedan od kompliciranijih oblika mišljenja. Ona uistinu postade zrcaljenje božanskog principa u meni. Da bi to svjesno doživjela i da bi osjetila svu njenu snagu i razumjela njeno djelovanje moram pronaći izvor sna, trenutak kada je sve počelo.
Vratih se ponovo snu.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen