taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 20. August 2011

Svodovlje snova...





Pod svodovljem snova iskre oči neba i prosipaju zlaćane suze. Pričinja mi se da tuguju za umrlim zvjezdama, za nestajućim idealima ispisanim u utopije drevnih mudraca. Kristalna Luna sjedi na pijedestalu noći i oslobađa nas o zlih proročanstava koja su utkana u sazviježđa pod kojima smo rođeni. Osluškujem otkucaje srca kozmosa i čujem pjesmu o pobratimstvu duša koje su iznjedrene iz privida ovozemaljskog života. Na usnama vremena titraju riječi pomirenja, poezija nebeske geometrije koja ispisuje kozmologiju trenutka.  U kapljicama snova se ogleda Kairosov lik i objavljuje kraj vjerovanja u Kronosovu proždrljivost. Svemirska rijeka skuplja kapljice čežnji, žudnji i sanjarija raspršenih  iz naših misli i slijeva ih u ocean ljubavi. Rezanjem pupčane vrpce i prvim udisajem izrasta nevidljiva kolajna ka omfalusu svijeta i sjednjuje nas sa slobodom sveprostornog svevremena. Mirisom lovora i bunike, izniklih pred Apolonovim hramom, omamljuje čulnost do delirijuma strasti za žuđenim trenucima sreće.  Ritmovanjem šaputave svjetlosti sanja srce uranja u titrajući koloplet svete krvi i sklada baladu o zagrljaju duše i tijela u koloseumu ljubavnoga žara.

   


Keine Kommentare: