taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 18. August 2011

Pod bremenom bezglasja...







Uronih svim čulima u vrtloženje spiralne dinamike tvoga bezglasja i na hridi oceana snova dozivah tvoje ime, a ti si lebdio daljinama u kojima mene nije bilo. Stajala sam u središtu vrtnje, na žalu uspomena i tražila tvoje tragove među pješčanim zrncima,  a ti si koračao anđeoskim stazama ka spasenju sna noseći bremenost tišine kao pokoru.  Zaboravila sam da nebo postoji jer sam izgubila odnos prema prostornosti postojanja u samotnim trenucima. Spavao si snom u kojem su se ogledala vrata vremena i velike ptice koje su ti slijetale na dlan i donosile šaptave molitve koje izgovarah u vjetar. Željela sam zaustaviti protok vremenosti, žudila sam za trenutkom koji u sebi čuva vječnost, žuđenu bezvremenost u sveprostoru krajolika koji je posatajao sve manji. Nisam znala kako ući u tvoj san i preobraziti se u bijelu golubicu sa maslinovom grančicom u kljunu. Promatrala sam tvoje usne na kojima nije bilo osmijeha. Oči su se skrivale iz trepavica na kojima se zrcalila suza. Naslutih da čutiš moju blizinu, spustih usne na tvoje vjeđe i ispih tvoju bol. Obgrlih te glasovljem u koje sam utkala sonatu o ljubavi. Čarobnost tvoga pogleda me vratila u stvarnost. Bezvučno suglasje naših osjećanja se pretakalo u fascinaciju tonova po kojima smo otplesali naš prvi tango, prelamalo se u nerazdvojivost zvjezdanog smiraja u kojem nije bilo ničega osim ljubavi i nas. U ljubičastom beskraju tvog srcozorja osjetih kako sveti gral  izranja iz sumaglice prohujalih dana. Tvoje buđenje je skidalo umor sa moga tijela i odjevalo me ognjem mlade svjetlosti koja se iskrila iz tvoga pogleda. Pričinilo mi se da čujem škripu zatvaranja dveri vremena, šušanj satena tvoga neba koji se širio blještanjem rađajućeg osmijeha na tvom licu i sjedinjavao sa nježnim zvucima otvaranja sedefaste školjke u mojoj duši. U vazi pored tvoga ležaja je skoro uvela ruža otvorila svoje baršunaste latice i darovala nam miris rožnjaka. Nakon dugo, dugo vremena pogledah u nebo i očutih kako se zvjezdani prah slijeva u moja probuđena čula i slijeva u ponornicu žuđenog osjećaja. Na okno bolesničke sobe je sletila bijela golubica sa maslinovom grančicom u kljunu i najavila spasenje od potonuća u strahovima. Uzašašće sreće nas je uzdiglo u multidimenzionalnost i poliperspektivnost istinskog postojanja u zagrljaju spiralne dinamike latica cvijeta ljubavi.

   



1 Kommentar:

Anonym hat gesagt…

ovo je toliko divno...da ne mgu izdržati a da ti ne napišem koliko je ljepote i istine u tom buđenju ljubavi...Ovaj stil mi se najviše sviđa...a svu tvoju poeziju ubilo kojem stilu pisala ..ja obožavam yx.