taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 21. August 2011

Mizantrop i Filantrop...






Promatram kako se naša polutka plave planete vrtloženjem udaljava od  sunca i prepušta nas nježnom sjaju srebrenkaste Lune. Na kraju današnjeg zlatnog hodočašća osjećam umor iako sam sretna. Sreća i tuga se susreću na rondou svijesti i izmjenjuju nemire, svaka ih boji drugom bojom, svaka ih pretače u drugačiju rapsodiju duše. Iluzija spuštanja satenske miline me obavija tišinom. Znam da se nebo ne mijenja, ono je uvijek snažno u svojoj postojanosti, ono je uvijek preliveno toplim zlatom. Mi rado vjerujemo u čaroliju mjene jer nas obogaćuje, unosi nas u transcendentalnost trenutka, dokazuje nam našu vječnu neiskustvenost. Preliven nutarnjim vrtloženjem svaki treptaj oka je drugačiji. U njemu se ogleda prelamanje sjaja u prizmi našeg suncograda. Sjedim pred računalom, riječogradu tražim u svakodnevici nepostoječe riječi i pokušavam trenutačni osjećaj pretočiti u smisleno štivo. Što ja u ovom trenu uistinu osjećam? Bol? Ne! Tugu? Ne. Ljutnju? Ne. Mržnju? Ne. Samilost? Zaustavljam misli i pokušavam osjetiti osjećanje samilosti. Koje je boje? Mogu li njen miris usporediti sa mirisma koje pamtim? Ima li ona zvuk? Čujem li ja titraje samilosti? Je li ona čuvstvo ili čujstvo? Osluškujem nutarnju tišinu i čujem riječ čovjekoljublje, filantropija. Zaustavljam još jednom misao, uranjam u sjećanje na misaono sučeljavanje Mizantropa i Filantropa. Osjećam rez u uspomenama, contraria sunt complementa. Crno bijela polja šahovske ploče se iskre pred oknima duše. Crni i bijeli kralj se junače u osvajanju prostornosti neprostornosti svevremena. Milovidnost nutarnje svjetlosti mi obasjava put ka dubini duše koja mi šapuće riječ sve- mir. Eureka, osjećam mir, smiraj i nagomilavanje ljepote, pobratimstvo lica u kozmosu. U dubini sebe osjećam pretakanje neugode u toplo zlato koje cijeli dan upijah očima i gutah srcem. Filantropizam titra u mom umu, da, to je osjećaj kojem nisam mogla nadjenuti ime. Čovjekoljublje, da, to je to. Promoviram čovjeka, uzdižem čovjekove vrijednosti na pijedestal trenutka i uranjam sretna u čujnost te čulnosti.







Keine Kommentare: