Tvoje oči,
okna tvog unutarnjeg sunca
moja sloboda je
u vjetru tvoga osmjeha
moja tuga
taži žeđ
na izvorima tvoje sreće
krsti me imenom
tvoje ljubavi...
moja sloboda je
u vjetru tvoga osmjeha
moja tuga
taži žeđ
na izvorima tvoje sreće
krsti me imenom
tvoje ljubavi...
Pružam ruke i one postaju krila koja me odnose u željene daljine istine, na izvor početka. Iz oblaka mi se smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, anđeo ljubavi.
"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu vjere u samoga sebe" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u nevjeru.
"Ja nisam Odisej." šapnuh
"Kreni sa mnom u avanturu sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati."
"Čovjek jednostavno vjeruje pa ne traži istinu početka."
"Čovjek vjeruje u čuda kojima se klanja i u isto vrijeme ih se boji. Čovjek je nevjeran samome sebi"
Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Anđeo ljubavi, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem. Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, primum mobile, ljubav, prvi pokretač koji me, stvarno, odnosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu. Slovima iznjedrenim iz oluje ruža ispisah stih u brevijar života,
"Ja nisam Odisej." šapnuh
"Kreni sa mnom u avanturu sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati."
"Čovjek jednostavno vjeruje pa ne traži istinu početka."
"Čovjek vjeruje u čuda kojima se klanja i u isto vrijeme ih se boji. Čovjek je nevjeran samome sebi"
Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Anđeo ljubavi, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem. Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, primum mobile, ljubav, prvi pokretač koji me, stvarno, odnosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu. Slovima iznjedrenim iz oluje ruža ispisah stih u brevijar života,
Budimo drugačiji od drugih
jer mi nismo tek neki,
ne dozvolimo monotoniji,
ne dozvolimo kolotečini,
ne dozvolimo strahovima
da nas zaraze.
Rastimo u slobodi
iza ograda i zidova
u kojima je život prevara
a vrijeme rob !
"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu početka." začuh još jednom glas ljubavi. Prepustih se titrajima struna osjećanja osjećaja i krenuh na najljepše putovanje moga života, ka srcozorju sna. U zagrljaju svjetlosnog prabića se izdigoh iznad oceana snova i odjezdih na proplanke svetoga brda, uronih u ozračje ukazanja majke nad majkama, oćutih snagu mjesta na kojem se sunčane zrake prelamaše u lik roditeljice duševnog mira i spokoja. Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj tajnoviti otok, godinama skriven u najdubljem dijelu moje svijesti, zasja ljepotom vjernosti mojim osjećajima i istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. To je bio trenutak sjedinjenja legendi s čvrstim, nepokretnim djelićem naše životne srži, zagrljaj pjeska i pjene u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti. Osjetih da su me misli, dotaknute snagom anđeoskog prabića, uvele u onaj dio atoma koji je stvarno nedjeljiv i još uvijek samo srcem vidljiv, onaj dio koji svojim titrajima stvara simfoniju ljubavi koju tek srcem čujem. Izronio si u punoj ljepoti mladoga sunca i objavio kraj dugog, jako dugog putovanja ka srcozorju sna.
Mi danas djelimo tajne kao nekada ručak u studentskoj menzi.
Jesi li gladna? pitaš me.
Ne, volim te? odgovaram.
Jedino tamo gdje riječi prestaju, gdje su misli nepotrebne, tamo gdje stvarnost sama od sebe u nama raste, tamo, samo tamo na obali rijeke sreće, tamo možemo posaditi plavo cvijeće!
Na travnjaku ispred prozora našega hrama se moja oluja ruža i tvoja poezija drevnih ocena preobrazila u plavo more. Nezaboravak mi se u svakom svitanju nasmiješi, znakovi vječne vjernosti ljubavi i plavom snu, koji obojih ljubičastom bojom vjerovanja, još uvijek budna sanjam.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/
Mi danas djelimo tajne kao nekada ručak u studentskoj menzi.
Jesi li gladna? pitaš me.
Ne, volim te? odgovaram.
Jedino tamo gdje riječi prestaju, gdje su misli nepotrebne, tamo gdje stvarnost sama od sebe u nama raste, tamo, samo tamo na obali rijeke sreće, tamo možemo posaditi plavo cvijeće!
Na travnjaku ispred prozora našega hrama se moja oluja ruža i tvoja poezija drevnih ocena preobrazila u plavo more. Nezaboravak mi se u svakom svitanju nasmiješi, znakovi vječne vjernosti ljubavi i plavom snu, koji obojih ljubičastom bojom vjerovanja, još uvijek budna sanjam.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen