taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 3. August 2011

Ljubav pretočena u život...





Probudio si me mirisom još sanjajućih ruža, čitao si mi pjesmu koju napisah iz ljubavi prema drugome, dokazao si mi da je ljubav energija koja se nikada ne gubi, ona je titrajuća kristalna kiša u kojoj se prelama svjetlost duše i daruje joj nove, ljepše oblike. Bilo je to u srcozorju iskrenja novih dragulja, prisjećala sam se dana kada dobih buket na dar. Šaputala sam pjesmu ispisanu slovima ranjene duše.
"Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža, sve zvjezde s neba i budućnost u celofanu. Zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje, oživjeti vjetar s planine, pojačati sjaj sunca. A nisi osjetio da nam kradeš mladost, bezbrižnost, sne. Želio si sreću, a prostor u kojem smo snivali je bivao sve manji. Želio si ljubav, a ja sam se borila protiv navika. Bilo je to davno, u vremenu poezije i ruža, tek danas bih znalanavike pretvoriti u ljubav. Pokloni mi još jednom osamnaest crvenih ruža."
Kristalna kugla našeg postojanja je upijala suncozorje nove istine. Mladi dan se smiješio toplim zlatom i pretakao ga u naša srca. Buket osušenih ruža je još uvijek stajao nu uglu pamćenja. Čuvarica Lunina hrama je skupljala mjesečevo srebro u kalež prohujale noći da nas dočeka u sunoćovanju sna. Na pragu novog trenutka su me dočekale ruže u koje si utkao naš ljubičasti san. Hvala ti na buđenju iz praiskona svijesti, hvala ti dragi dječaće što si me izveo iz tugaljivosti i uveo u raskoš sreće. Prostornost trenutka se širila i dokazivala da smo sve praznine ispunili svjetlošću koja se prelama u Kohinoru naših osjećanja i pretače u naš život. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja dozvoli srcu da diše, šapnuo si šapatom srca stih iz moje stare pjesmarice. 

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987. 





Keine Kommentare: