taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 7. August 2011

U svakom slučaju te volim...






Noćas odlutah u neka nepostojeća sjećanja, u izmišljaj satkan od mjesečeva srebra, venerina zlata i rapsodije boja vječnosti. Bila je to noć bez sna u kojoj je san bio sudionikom nekog nepoznatog vremena. Trenutak se širio eksplozijom boja i prelijevao preko srebren- zlaćanog praha pretačući se u apstrakciju utjelovljenog uma. Prošla sam kroz vrata vremena i ušla u zemlju čudesa, u svijet imaginacije kojoj nisam znala ime. Svijetlost je odijevala siluete maštanja u nježna bića koja su me slijedila obroncima noći i pokazivala mi put ka jutrenju. Bilo je kao u nekoj nepročitanoj bajci, kao u nenapisanoj priči o njemu i njoj, o njima koji su se tražili na obzoru sna i jave, u konturama nesagrađenog grada sanjajućih knjiga. U prizmi budnosti se svjetlost prelamala u san i blještala bojama kojima ne znam ime. Mirisale su ružama iz perivoja u kojem pronađoh leptirasto biće i ponesoh ga u sebi u vječnost.  Na brežuljcima ponad nepostojećeg grada su gorile vatre plamenim jezicima neproživljenog vremena i postajali čuvari nadolazećeg sna. Znala sam da si tu, bio si uz mene, ćutila sam tvoj dah na usnama. Šaputao si poeziju kiše i ona se pretvarala u kristalne suze kojima si zalijevo moju dušu. Ne vidim te iako si tu, govorio si jezikom ljubavi. Nevidljivost istkana iz struna osjećanja osjećala se uvlačila u ponoć i prelamala jučer u nepostojeće sutra. Na horizontu te tajanstvene iluzije se more pretakalo u svemira, obrnutost poznatih događanja nam je dokazivala da se planeta okreće vrtlogom bezvremena i da ono št je bilo gore u doline silazi, da smo antipodi nečemu nepoznatom ali postojećem. Mahnitali smo u dvoje na prozirnoj sceni vremena, bili smo siluete sebe samih, doirivali smo se mislima, milovali osjećanjima grlili osjećajima. Gradili smo izmišljaj u izmišljaju zemlje čudesa i bili smo mi iako nismo znali da smo to mi. Zvijezde su nam popločavale put, koračali smo nespučem i promatrali kako se iznad nas rađaju oceani, a ispod nas nestaje vrijeme.  Među zidinama kamenog grada na vrhu svjetlosne planine vidjesmo nastajanje zvjezdanog kalendara, oćutismo rađanje božanske matematike, naslutismo rađanje života i njegovo pretakanje u ljubav. Oko nas je nevidljivi orkestar svirao budnicu  praskozorja danu poslije sedmoga dana. Otvorih oči i na jastuku pored mene vidjeh tvoje nasmiješeno lice. U svakom slučaju te volim, šapnuo si glasom trubadura iz drevne republike.







Keine Kommentare: