taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 18. August 2011

Oči rastopljenog vremena...






Uranjala sam u pogled očiju rastopljenog vremena, u surrealističku sliku zrcaljenja kristalnog okvira sretnog trenutka postojanja u mnogoprotežnosti izvorišta sanja. U daljini iza obzorja zbilje je tutnjalo samozvučje tuge. Žalovanje nad nečim nedohvatljivim je odjekivalo bezdanom i gubilo se u ponoru nečujnosti svjetlosne simfonije univerzuma. Zaustavih misao nad odrom siluete odlazećeg tugozorja i pokušah razumjeti njen tugaljivi govor. Ja sam duša dolutala iz dalekih prerija, ja sam ostatak isušenog mora koje je svojim orguljama sviralo baladu vječnoj sjeti lutajućih cigana, čuh šaputanje vjetra sa nepreglednih ravnica jednog izgubljenog svijeta. Žalopojka satkana od bolnih sjećanja je titrala otkucajima davno ranjenog srca i u pohodu samokažnjavnja otvarala ožiljke prastarih rana. Pružih dlan ka odlazećoj sjenki i pokušah umiriti njeno osvetoljubivo vrtloženje u vakumu nepostojanja u trenutku. Pokušah tišinom zaglušiti njene jecaje. A onda začuh tišinu i pjev slavuja zrele noći, čaroliju duše svjetlosti, tu veličinu uresa ugnježdenog u pehar čednosti nedosanjanog sna. Ljubav je u svojoj ljupkosti izranjala iz ganuća prošlosti i pretakala se u sveprostornost ove bezvremenosti postojanja u tvom zagrljaju. Sada sa izvorišta sreće hrle zlaćane kapljice ugađajući staničju srca, tom konačištu ljepote koja se prelijeva iz kaleža žudnji u ciborij života. Čujem refren želja u cvrkutu probuđenih ševa u krošnji samosvijesti i sretna sam.  Bila sam u zagrljaju tmine kada me je dotaknuo miris tvoje blizine. Hvala ti što nisi dozvolio da izgubim tebe i sebe u vrtloženju neljubavi. Uskrsućem čežnje izronih iz ognja vlastite obsjene i uronih u neobjašnjivost leksike dotaknute ljubavi i pronađoh lekseme kojima odjenuh njen jezik. Bezobličje njenog lica se geometrijom savršenstva ozrcalilo u tvom osmijehu. Ne opirem se više dodirima vrtloga beskonačne bezuvjetnosti. Izronio si iz sjedina vječnosti i ja te osjetih kao svjetlosni mač koji prodire u srž bitka i ubija sve one lažnosti kojima sam se hranila. Postao si gonič palhuljastog stada moje čulnosi i moje čujnosti, i nekada mi se pričinja da više znaš o meni od mene same. Nježnošću tvoga uma me saplićeš u kolajnu sreće, razbijaš krletku da nestanu zadnje crne ptice iz mojih sjećanja. Čudesnom čarolijom me oslobađaš iz okova nepovjerenja i sumnji i zatvaraš u sedefastu školjku prapočetka da doživim iskon zagrljaja pjeska i pjene, da uronim u svjetlosni zagrljaj rastopljenog vremena i uzdignem se u sfere surrealističkog postojanja u ovome ovdje i ovome sada. Osjetih zagrljaj umijeća umjetnosti i znanosti, utopih se u pogledu očiju boje sna, u očima sveprostornog svevremena ljubičastog sna. 




Keine Kommentare: