taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 5. August 2011

Memorija srca...






Memorija srca je satkana od struna snova u kojima se vječno susrećemo. Mogućnosti djelovanja u mikrokozmosu su neizračunjljive, ali moguće, dokazuju se pukim slučajem na slučajnici naših neprospavanih noći. Mi sve manje spavamo i sve više sanjamo jer se znakovlje naših genoma ispreplelo u otkucajima srca i titrajima duša. Pod noćnim suncem izranjamo u spektar snoviđenja, ispijamo nektar koji Venera pretače u ciborij trenutka. Na Elizejskim poljanama sreće osluškujemo šaputanje vlati trave i čujemo govor ljubavi. Iznjedrena iz zagrljaja pjeska i pjene ona u noćima kao što je bila ova luta našim perivojem i oplemenjuje kristalne cvjetove u našim tijelima. U vremenu oluje ruža su mi rekli da moja ljubav slavi Dionizijske svečanosti kada je vrijeme za snove, i ja je potražih pod mostovima. Klošari su skrivali lica i pružali ruke na kojima je spavala neka nepoznata kosa. Zatvorila sam vrata srca da u njega ne prodre bol. Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlosti i ja im nisam vjerovala. Imala sam prošlost i onda kada sam se utopila u spiralnoj dinamici tvoga bića. Dvije prošlosti se zagrliše memorijom srca i otvoriše vrata iz kojih je dugo čekala Fortuna. Riječi postadoše nepotrebne jer riječi u sebi kriju tajnu duše koja ih izgovara. Riječima se često pokušava dokazati nešto nedokazljivo, riječi su ponekad ubice sna, oružje kojim se objavljuju ratovi, čizme kojima se gazi srce, otrov kojim se truje osjećaj. Bezglasjem ljubavi, tihovanjem osjećanja osjećaja se ispisuje ljepota poezije sna. Dok osluškujem tišinu lepršanja leptirovih krila na tvojim usnama čujem melodiju ljubavne igre i predajem se plesu na strnunama naših snoviđenja. U tvojoj duši bdije rapsod ljubavnih balada i svjetlošću tvoga nutarnjeg sunca obasjava tvoje biće, tvoj svemir u koji uranjam kao srećonaut i lebdim među zvjzdama tvoga neba. Kada nestanem u tvom beskraju osjećam kako uranjaš u nježnošću sna u moje oceane. Da dragi moj pjesniče memorija srca je lumin života u kojem iskri svjetlo ljubavi.





1 Kommentar:

Anonym hat gesagt…

Memoria srca je lumin života....kako si to divno napisala..yx.