taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 12. August 2011

Na areopagu sudbine...





Prisjećam se Orestije, napisane optužnice nasljeđu koje svi nosimo u sebi. Vidim drevni Areopag, sudnicu u kojoj su izgovarane optužbe kraljevima, a onda bježim od tragedija i susrećem opustjele trgove usnulih mudrosti, dok na obzorju snova iskre davno umrle zvijezde, blješte davna vjerovanja, trepere nedosanjane želje. Susrećem zalutalu sebe u sjećanjima, na obalama koje miluje tek nadošla plima oceana snova, na hridima koje plaču valovima uspomena, među leptirima koji dolijeću iz uspomena. U ovom sretnom treptaju oka, u trenutku zrcaljenja nove zore, osjećam u sebi one iste djetinje čežnje, blješte jutrenja uz ognjište dobrote, svitanja u okrilju ljepote. Budim se prisjećajući se drevnog znamenja. Homo ludens se javlja šaputavom svjetlosti sretnog trenutka. Osluškujem šumove bezvremena, nebom odzvanjaju tonovi poznate rapsodije, a leptirasta kočija me nosi u tajanstvene visine, u svijet bez Orestije i Areopaga, u svjetlosni zagrljaj neke nove istine.
Replika tvog holosa se čuje u tonovima suptilne himeneje snu i zbilji, naočitost tvoga bića se ogleda u holonu vremena, preslika tvoga lica vjekuje u mojim osjećanjima. Tvoja silueta osjenčava moje  korake, utirući puteve čaroliji koja izranja iz trenutka i utaplja se u času postojanja u ljubavi. Moje misli lepršaju oranžerijom željenih plodova, susreću se s tvojima, plešu iznad cvjetova spoznaje i oplođuju ih sjemenjem svjesnosti. Pod karijatidama kreposti me miluje ćudorednik tvoje blagosti, grli me snagom tvoje ćudosnenosti i brani od nestajanja u rasjeklinama nepostojanja. Nad fjordovima vremena lete iskonski ždralovi vječnosti i štite nas od utapljanja u tamnim dubinama tihih oceana. Sa tvoga neba kaplje bljesak žudnje i munjama želja ucrtava puteve ka neostvarenim čežnjama. Čeznutljivošću svoga pogleda objavljuješ jutrenja i sunoćavanja prolaznosti u kanonu svevremena. Nježnošću dlanova postaješ mežnar nutarnjeg zvona kojim obznanjujem srcozorje na obzoru drevnih snoviđenja. U tvom zagrljaju slutim gromoglasni smijeh nutrine i predajem se tom magičnom ništa dobijajući sve.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 
http://nebesko-vreteo.blogspot.com/  



Keine Kommentare: