Tugovala sam tugom riječja pjesme "Zlato moje". Tihovala sam u bezbojnosti bjeline anime candide. Osjećala sam kapljice svete krvi, žuđeno vino na usnama, osjećala sam mrvice duše u razmrvljenom bolu nepostojanja. Titraji leptira u trbuhu su me prisjećali na lepršanje noćne leptirice oko svjetiljke na trgu cvijeća. Iznenada se noć počela prelijevati u srcozorje sreće. Osluškivala sam međuglasje bezglasja vječnosti, gledala titraje kovitlanja molitvi sa riješenjima spoznaje greški u proglašavnju nepostojećeg grijeha. Riječ je do tog trenutka bila moćnija od bezriječaja izlaska sunca, snažnija od svih ograda i graničja kojim smo dijelili trenutke u netrenutke postojanja. Nebo je proplakalo pahuljasim papejem zimske idile nepostojanja. Na oknu duše upisah čarobnu riječ i upitah se ima li vrijeme boje, postoje li boje koje ne osjećam u svemiru ljubavi? Anima candida se zazrcalila bojom spiralne dinamike vječnosti. Zlaćana spirala se dinamikom zakona zlatnoga reza spušatala u dušokrug postojanja u ljubavi. Ušla sam u svijet bezvučja i osjetila snagu bezbojne tišine srzozorja istine. Mea anima candida je blještala kristalno jasnom svjetlosti iznjedrom iz vrulje ljepote. Tijelom je potekao pjenušac žudnji, zalepršali su leptiri čežnji i crvena rijeka osjećanja osjećaja se preobrazila u ikonografiju ljubavnog zova na obzorju novog praskozorja svijesti. Upoznah onu drugu sebe u eksploziji želja, dotaknuh onu polovicu koju tisućljećima tražih u nedohvatnim daljinama neznanja. To si ti, šapnula mi je mea anima candida eksplozijom, do tog trena, nepostojećih boja.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen