Misli se roje, gnjezdi se nešto novo u čahuri spoznaje. Ova noć odnosi trenutke, pretače ih iz noćas u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade melodiju svjetlosti koja me uvijek opija znatiželjom i čuđenjem. Osluškujem suglasje vremena na stazama bespuća dok u čahuri spoznaje noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti. Bezglasna muzika vječnosti uranja u tišinu dolaska trenutka i probija opnu sumnje, otvara vrata vjerovanju i novim notama piše sonatu od snova na horizontu svitanja.
U krošnji uvjerenja se hukom oglašava čuvarica drevne mudrosti i najavljuje buđenje novih istina. Tkivo spoznaje izvire iz napuknute čahurice i tka svilene niti među kristalnim cvjetovima mog malog svemira. Bez milosti, bez sažaljenja odbacuje ugasle iskre na nebu svijesti i pali nove vatre na brežuljcima praskozorja.
Vidim ples leptira na kristalnim pupoljcima ljetnih ruža koje šire simfoniju boja novog sna i sjednjuju ga sa zvukovima prošlog. Čujem odu vječne mladosti u svjetlosnom zagrljaju svijesti i prestajem biti pustolov na vratima vremena, ulazim u novi eon pretakanja istina. Trenutak me grli velom sudbine, uzburkava ponornice osjećaja i kistom umočenim u boje povjerenja slika novu istinu na platnu života. Nevidljiva ruka vjerovanja ispisuje nove riječi u brevijar znanja i pretvara misli u poeziju ruža, spaja napukle niti u mrežu vjerovanja. Jučer, danas i nepostojano sutra zaobilaze crne rupe u dubini nutrine, nedozvoljavaju nepovjerenju da guta energiju postojanja, sjedinjuju se u melodiju trenutka, u umirujuću muziku ovog jednog jedinog treptaja oka, čipkastu stvarnost ispravnog djelovanja.
Dogodilo se na današnji dan u zavjetrini sna i oluji zbilje, dogodilo se na dverima svetišta u kojem zapalismo svijeću. Bezglasjem u suglasju duša izgovorismo molitvu za ostavenje sna. Na Svetom brdu je blještala nevidljiva istina, a mi smo znali da je to objava ljubavi utkana u zrcaljenje vjerovanja. U tvojim očima se obznanjivala ljepota tvog rodoslovlja, sa tvojih usana je izranjala šaputava ponornica puna tajni koje su se pretakale u tajnovito crveno jezero ljudskih čežji. Sunovratih pogled u dubinu propuntale zemlje i vidjeh nestajanje zla, oholosti i taština. Čudesnost kamenjara na kojem su ostali tragovi tvoga djetinjstva se slijeva crvenim liticama u modrinu istine. Novo, neponovljivo osjećanje osjećaja se rađalo u dubini duše jer legenda kaže da se magija crvenog jezera može doživjeti samo u njegovom iskonu. Čarolija podneblja ukazanja i nestajanja zla se slijevala u naš zagrljaja. Oćutih spokoj tvojih korjena. S neba je kapalo sunoćavanje kada smo spramčiok suncu ispijali nektar iscjeđen iz grozdova sa padina zu zelenu rijeku. Pričinjalo mi se da čujem šapat toploga zlata koje nas je milovalo. U času čelopeka, u suglasju mene i njega začuh još jednu istinu, čovjek i sunce se grle u središtu svemira i jednako vrijede. Bilo je kao u snu, a bila je zbilja utkana u magiju trenutka koji još uvijek živimo.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen