Spuštam se na zamršene i nejasne puteve svijesti, uranjam u virove rijeke vremena da bih dublje prodrla u vanjski svijet. Šumovi simfonije trenutka odzvanjaju nutarnjim svemirom i ja više ne slušam ušima. Mirisi se šire i ulaze u svaku ćeliju svijesti, svijetlosne zrake probijaju obrise viđenoga i moje srce gleda svijet kroz Kohinor svijesti. Spojene u trenutku moje misli, moja sjećanja i moja maštanja odaju porijeklo svog postanka. One dolaze iz daleke prošlosti i ja osjećam njihovo prastaro rodoslovlje. Na pozornici trenutka se odigrava povijest čitavog niza živih bića, odigrava se ono što bi bez istinskog osjećaja ostalo umu zauvijek sakriveno. Trenutak me spaja s univerzumom. Pokušavam ostvariti nemoguće, osloboditi misao i dozvoliti joj da sama krene u beskraj, misao, ta čudesna kapljica u rijeci vremana, vodenica u brzacima bezvremena, romor nebeskih visina, struna u nebeskom orkestru i omfalos univerzuma. Mišlju izgovorena riječ pamti i sve u pamćenju živi. Ne znam je li još igdje upisana ona riječ koju izmišljajući izmišljaj u snu još uvijek tražim. U bezazlenim treptajima očiju boje sna, razumijevam govor vremena i čujem šapat darežljive rijeke na čijim obalama izrastaju vodenice, čudesna zdanja našeg postojanja na obroncima vječnosti. Tada čujem muziku koja vodu veže sa zvijezdama, vidim vodaricu sa krčagom na glavi i čujem zvuk po kojem vodarica pleše svoj tajanstveni ples sa kamenom koji miluju kapljice vode i rastaču se u nijanse duginih boja. Netko mi je u snu otkrio nedokučiva otajstva unutarnjeg vida i naučila sam čitati zvjezdana slova pisana munjama, ognjem, mrazom, po vodi, po zemlji, po nebu, po licu i na dlanu ruke, na dlanu koji svojom mekoćom širi lakoću postojanja.
Ljubav je misao pretvorila u bijelu golubicu koja je na svom letu susrela animu candidu bezimenog pjesnika snova. Dvije duše iznjedrene iz omfalosa univerzuma tkaju zlaćanu nit koja ih sjedinjuje u zagrljaju prostor- vremena.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen