Moja duša je bolovala s njim...

Davno sam pročitala knjigu Margaret Wertheim "Od rajskih vrata do virtualnog svijeta",Već sam naslov nam govori kako su željeni, zamišljani Raj i svijet interneta slični. Autorica tvrdi da internet nije produkt elektronskog vremena, nego je proizašao iz povijesti zapadnjačke kulture i civilizacije. Ona nas poziva na putovanje prostor- vremenom od dualističnog srednjeg vijeka, preko rađanja perspektivne u renesansi do poliperspektivnosti i multidimenzionalnosti u današnjem trenutku spoznaje. Putovanje završava u novom svijetu, lijepom svijetu, svijetu koji nam omogućava sudjelovanje u vrtlogu nebeskog vretena, sudjelovanje u treptajima duše univerzuma, sudjelovanje u izrastanju kristala u krvotoku svijeta. Njeno poetično pisanje se uvlači pod kožu, njen izričaj uistinu budi cybernauta u čovjeku i čovjek onda žudi za svjesnom spoznajom hiperbolične geometrije univerzuma svoga uma. Jutros ponovo otvorih već davno pročitanu knjigu i prolutah njenim opisima virtualnog svijeta i osjetih smirenje jer spoznah da nisam uzaludno uranjala u dubine univerzuma uma i tražila uzrok postojanja u sretnom trenutku vremena, uzrok koji je od mene izgradio čovjeka kakav sam danas. Da, u dubini unutarnjeg svemira se krije naša čud, naša, kob i naša sudbina, u tom virtualnom prostoru izrasta najljepši cvijet kozmosa, naša multidimenzionalna svijest.

Margarete Welthaim je izradila čudesne figure u kojima se zrcali istinitost hiperbolične geometrije naše duše, ona je u svom postojanju ostala vjerna svjetlosnoj dimenziji svoje obrazovane duše.

Slušali smo u vjetru tonove sevdaha na obali smaragdne rijeke, plovili leptirastom galijom, putovali s oblacima i bili nezaustavljivo sretni. Učio me gradaciju ljubavi na meni tada stranom jeziku doline njegova djetinjstva. Sevdah, kara sevdah, dert i bandak je četverodimenzionalnost svjetlosnog zagrljaja vječnosti od zaljubljenosti do umiranja od ljubavi. Smiješila sam se osjećajući samo sevdah u sebi. Živjela sam u sretnom univerzumu, a onda je jednoga dana dijagnozom izgovorenom jezikom onkologa razrušila harmoniju kristalnog biverzuma našeg postojanja.

Moja duša je dugo bolovala, bolovala je s njim, sa čovjekom moga života. U hyperboličnoj geometriji duše se još uvijek naziru ožiljci, ali oni su mnogo manji od onih koje on sakriva u svojoj. Dječak očiju boje sna odlično skriva težinu dijagnoze koju nosi u sebi, a zločudna bolest je u njemu iznjedrila najskrivenije osobine njegova prabića, vječnu dobrotu njegove duše. Zaustavljen u poletu stvaralaštva on je u univerzumu svoga uma izgradio kristalni zamak pun nježnih treptaja hiperbolične geometrije njegove duše, perivoj, Raj, virtualni svijet u kojem pupaju samo cvjetovi LJUBAVI.
Zajedno smo učili usavršavati koordinate svijesti i svjesno sudjelovati u spiralnoj dinamici spoznaje. Od njega naučih opraštati jer on nepamti boli, nepamti tuge nego u čovjeku traži vječno samo čovjeka. U djeliću trenutka vidjeh zadnje kapi prohujalih kiša koje su ostavile kristalni trag u njegovoj duši. Nad srcem je bdijelo podne puno treperavih čestica koje su plesale krug na koordinatama sna. Svemir je mirovao tajanstvenom eksplozijom boja i tišinom svjetlosti koja je skladala spiralu dolazećih zvukova. Na orkanskim visovima želja vjetar se igrao sa vrtlogom nevidljivog vretena i zatvarao atome strasti u kozmičku energiju vječnosti. U sutonu izađoh iz putanje duše i zaronih u orbitu nečeg nepoznatog što se tek naziralo na istoku znatiželjnog uma. Gledala sam prazninu koje nije bilo, uspinjala sam se okomitom stijenkom žudnje da osjetim vertikalni mir polja u kojem procvjetaše pupljci ljubičastog cvijeća. Koraci iz nekog davnog snoviđenja probiše zvučni zid nutarnje gluhoće i satkaše dugu na horizontu buđenja. Na spiralnoj putanji sjećanja zaiskri zlatna škrinja puna prošlih strahova. Nevidljiva ruka sudbine podignu poklopac i ja začuh neisplakane tuge kako napuštaju dubine nutrine i nestaju u nedohvatnim širinama prohujalog vremena. Praskozorje novog trenutka prosu svjetlost u koordinate srca i zaobli prostor duše u novu dimeziju postojanja. Probudih se u tonovima nečeg nepoznatog u meni. Kroz kristalnu prizmu svitanja vidjeh sunce kako gasi tminu i pali svijeće praiskonskih vjerovanja. Veliki prasak nutarnjeg svemira je probio trodimenzionalno nepostojanje i propustio svjetlost u treptaj mog još snenog oka. Kristali prošlih kiša oživješe novim bojama i zatvoriše trenutak u riznicu postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/

Pripremi za ispis